Postoji originalni nacrt koji se manifestira kada se prirodnom tijeku razvoja dozvoli da se odvrti do kraja. Prirodni proces buđenja ne treba ometati, ne treba ubrzavati, već ga treba promatrati, prepoznati i omogućiti mu neometan razvoj. Postoje stimulansi koji stvaraju privid bržeg razvoja, međutim posljedica privida (iluzije) je necjelovitost, nedostatak kvalitete, neprirodnost. Posljedice neprirodnog razvoja vrlo brzo dođu na vidjelo kada nastanu okolnosti koje zahtjevaju osobnu zrelost i ljudsku kvalitetu s kojima se necjelovita i nezrela osoba ne uspijeva nositi na ispravan i prirodan način. Posljedica nespremnosti ulaska u određeno iskustvo je trauma koja ostaje zapisana u ljudskoj duši i privlači slična iskustva sve dok osoba ne nauči lekciju koja se skriva iza traumatskog isksutva. Jedna od takvih lekcija je da zdrav i prirodan razvoj podrazumijeva pravovremeno učenje lekcija, da sve ima svoj tijek razvoja i da svako upetljavanje u taj razvoj nosi određene posljedice. Također, odgađanjem, potiskivanjem, izbjegavanjem i sl. lekcije ne nestaju, već ostaju kao potencijal koji će se manifestirati kada ponovo za to nastanu odgovarajuće okolnosti.
Svaki razvoj zapravo je vlastiti samoodgoj. Postoji beskonačno lekcija i metoda učenja, međutim proces učenja lekcija je uvijek isti, iskustvo, koje može biti duhovno, duševno i tijelesno. Čovjek prije svega treba iskusiti određenu pojavu (steči inicijalno iskustvo) na duhovnom, duševnom ili fizičkom nivou, prepoznati tip utjecaja, te stečeno iskustvo naučiti primjeniti u svakodnevnom životu. Rudolf Steiner je faze procesa učenja nazvao: priprema, prosvjetljenje, posvećenje.
Razlikujemo direktnu i indirektnu spoznaju. Indirektna spoznaja se odnosi na percepciju određenog utjecaja koji se može pojaviti kao određeni 3D objekt, 2D slika, te utjecaja koji se pojavljuje u obliku vibracije. Direktna spoznaja se odnosi na doživljaj bez percepcije, kada subjekt i objekt postaju jedno. Rudolf Steiner je indirektne stupnjeve spoznaje nazvao: osjetilna spoznaja (3D objekt), imaginacija (2D slika), inspiracija (1D vibracija), dok je direktnu spoznaju nazvao intuicija.
Ono što je također ne mijenja tijekom procesa učenja je multitjelesna organizacija čovjeka. Čovjek je multidimenzionalno biće, ima na raspolaganju tijela koja se postepeno razvijaju. Za opisivanje tih tijela Tomislav Budak je koristio slijedeće pojmove: fizičko tijelo, aura, svjetlosno tijelo i zvjezdano tijelo. Svako od navedenih tijela pripada jednoj od dimenzija postojanja, fizičko tijelo (3D), aura (2D), svjetlosno tijelo (1D), zvjezdano tijelo (0). Osobnim razvojem čovjek postepeno postaje svjestan vlastitih tjelesnih potencijala, jer kada bi se buđenje događalo odjednom osoba to jednostavno ne bi mogla podnjeti u jednom trenutku. Nemoguće je spoznati sve u jednom trenutku, te istovremenom znati kako praktično primijeniti. Sasvim je prirodno da se prvo uža, a kasnije i šira okolina prije svega dobro upoznaju kako bi se u njoj čovjek kasnije znao orijentirati i postići samoostvarenje. To je smisao razvoja, stjecanje razumijevanja vlastitog tijela (uže okoline) i šire okoline u svim dimenzijama postojanja, i na kraju postizanje samoostvarenja.
Svaka faza razvoja donosi nove životne lekcije čijim savladavanjem nastaju nove sposobnosti, jednako kao što se biljka tijekom rasta prilagođava vanjskim okolnostima. Ako se tijekom razvoja osobu drži u fizičkom i psihičkom zatvoru takva osoba neće postati svjesna vlastitog originalnog nacrta, vlastite prirode, vlastite svrhe i smisla, vlastitih ukupnih potencijala. Zaustavlja se prirodni proces buđenja obzirom da se osoba nalazi u nametnutim okolnostima koja ne odgovaraju uzrastu osobe. Proces buđenja se treba odvrtiti do kraja kako bi osoba postala svijesna vlastitog ukupnog potencijala, savladala načine primjene, te se u konačnici realizirala. Ometanjem procesa buđenja osoba je prisiljena vlastite potencijale usmjeravati na učenje kako preživjeti i prilagoditi se zatvorskim okolnostima. Jednom kada se usvoje zatvorski modeli ponašanja potrebna je dodatna količina energije kako bi se navedeni modeli napustili. Jer kada osoba postane svjesna vlastite slobode višak pažnje i energije počinje usmjeravati u istraživanje modela izlaska iz zatvora s ciljem transformacije i osobne kreacije prema originalnom nacrtu. U suprotnom je naravno teže, jer kako vrijeme ide osoba se suočava s novim okolnostima, novim lekcijama i novim tipovima odgovornosti što tjera osobu na daljnji razvoj, a to u konačnici postane previše za savladati. Osoba s previše nenaučenih lekcija nije spremna za nove okolnosti i dolazi do „pucanja“ ukoliko osoba nastavi istim tempom ili do osvještavanja da treba „stati na loptu“ i malo posložiti kockice.
Svako živo biće teži izražavanju vlastitih unutarnjih potencijala. Zato je mineralni, biljni i životinjski svijet tako impozantan i privlačan, jer dostiže vlastiti ukupni potencijal. Čovječanstvo bi trebalo funkcionirati na isti način i s još većim stupnjem svijesti. Kada bi svaki čovjek dosegnuo vlastiti unutarnji potencijal onda bi život na Zemlji ostao isti, a opet totalno drugačiji, jer bi čovjek bio svjestan vlastite multidimenzionalnosti i svjetova u kojima živi. Sve negativnosti bi i dalje postojale, ali ne bi bile dominantne. Ako su ipak dominantne, to je samo znak da čovječanstvo u cjelini treba naučiti određenu lekciju.
Razvojni put pojedinca sastoji se i od negativnih iskustava tijekom kojih se može doći do negativnih zaključaka i odluka kao na primjer ideja o upetljavanju u prirodne zakone, pojava Boga, „mišljenje“ o tome što je zdravlje umjesto osjećanja što je zdravlje, mišljenje o tome što je najbolje za drugoga itd. Smatra da je bolest loša, te ju potiskuje dublje u tijelo i stvara privid da bolesti nema. Svaka bolest je korisna, jer se od nje nešto treba naučiti. Potiskivanje bolesti je zapravo izbjegavanje učenja lekcije. Jednom kada se lekcija nauči i primjeni u svakodnevnom životu, bolest postepeno nestaje, a čovjek postaje sposoban popeti se stepenicu više. U fizičkom smislu bolest je korisna jer se pomoću nje jača imunološki sustav. U duševnom smislu, osoba koja se suočila s bolešću s namjerom da prepozna vlastite pogreške je stekla čitav niz novih sposobnosti. Kroz bolest čovjek ne razvija samo vlastite sposobnosti, već i tijelo uči kako se nositi s vanjskim okolnostima. Umjetnu (lažnu) okolinu fizičko tijelo jednostavno odbacuje, izbacuje iz vlastitog sustava, ako čovjek tijelu pruži priliku za izbacivanje. Ako se tijelu ne dozvoli onda će se takva vrsta otpada taložiti u tijelu i ometati ljudsku percepciju. Čišćenjem fizičkog tijela automatski se čiste i ostala tijela, međutim to često nije dovoljno, jer postoje utjecaji čija je fizička manifestacija osobi neprimjetna, ali je ipak prisutna, tako da je potrebno čišćenje i ostalih tijela. Osobno koristim tehniku „Transformacije karmičkih obrazaca“ od Tomislava Budaka.
Sve teži razvoju (destruktvniom ili konstruktivnom), pa čak i onda ako nešto naizgled miruje. Jer kada sve ne bi težilo razvoju onda bi svijet bio poprilično dosadno mjesto. Svuda oko nas je prisutan razvoj, kod minerala, biljaka, životinja, čovjeka, vanzemaljskih i drugih oblika života. Međutim, da bi se razvoj uopće moglo svjesno prepoznati nužno je da postoji i njegova suprotnost, odnosno nerazvoj. Nerazvoj je stanje uma i prirodna je pojava ako ga se shvati kao upozorenje da se nešto radi u suprotnosti s originalnim nacrtom. Čovjek ima sposobnost pogriješiti, ali isto tako treba učiti iz vlastitih pogrešaka. Obzirom da se čovjek rađa kao biće koje je potrebno uvesti u svijet, te mu omogućiti samospoznaju (prosvjetljenje) kako bi se mogao samostalno realizirati, te ga na tom putu naučiti razlikovati ispravno od neispravnog, čovjek se između ostalog susreće s iskutvom konfuzije identiteta, baš zato da bi naučio prepoznati sebe. Ego je taj koji potiče nerazvoj, jer ego može jedino opstati tamo gdje se okolnosti ne mijenjaju i tamo gdje nema razvoja. Međutim, to je iluzija u kojoj živi samo ego koji se svim silama trudi u vlastitu iluziju uvuči što više pripadnika, jer kroz pripadnike vlastitog stava uspijeva održati vlastitu iluziju. Razvoj nije moguće zaustaviti, jedino ga se može usmjeriti u konstruktivnom ili destruktivnom smjeru za pojedinca i njegovu okolinu. Posljedice iluzije nerazvoja i lažnog razvoja su bolesti, jer je umjesto prirodnog procesa razvoja započeo prirodni proces raspadanja kojeg se pokušava umjetnim i prisilnim metodama. Umjesto rađanja novih sposobnosti prikupljenim iskustvima iz okoline, događa se rađanje ljudi nesposobnih za nošenje s novonastalim okolnostima koji preživljavaju na teret drugih. Kada bi se čovjek suočavao s vlastitim poteškoćama i spoznavao ih tada one ne bi imale kontrolu nad čovjekom.
Kao što se čovjek zna brinuti o sjemenu dok iz njega ne izraste zdrava biljka koja se može samostalno nositi s vanjskim (ne)prilikama, tako isto čovjek treba brinuti o čovjeku. Jedno drvo u šumi je pod zaštitom ostalog drveća, sve dok samostalno ne dosegne stupanj razvoja da se može nositi s vjetrom. Na isti način bi se trebao odvijati razvoj čovjeka u društvu, međutim da bi to bilo moguće treba postojati svijest i razumijevanje procesa buđenja.
FAZE BUĐENJA
Razvoj fizičkog tijela
Proces buđenja počinje rođenjem. Čovjek kada otvori oči prvo postaje svjestan 3D svijeta, vlastitog tijela, drugih ljudi, životinja, biljaka, minerala, kristala, ostalih životnih oblika, ukupne okoline. Ljudsko tijelo razvija se uz pomoć mineralnog svijeta kojeg su za njega biljke i životnje preradile. Tijelo je duhovno biće čije principe djelovanja čovjek tijekom razvoja upoznaje. Čovjek ne gradi svoje tijelo hranom, već je hrana poticaj da se tijelo samo izgradi prema originalnom nacrtu kojeg čovjek po putu prepoznaje kako se tijelo razvija. Čovjek nema mogućnost dorade tijela u smislu da može dodati koju novu funkciju, ekstremitet i sl., ali ima mogućnost izbora hrane kao gradivnog elementa za tijelo. Ljudsko tijelo se samostalno prilagođava okolnostima u koje ga čovjek postavi. Obzirom da je tijelo duhovno biće u službi čovjeka koje se prilagođava zadanim okolnostima, čovjek ima mogućnost koristiti tijelo u skladu s vlastitim potrebama i tijelo će mu istom mjerom vratiti. Ako se korištenje tijela pretvori u iskorištavanje, tijelo će također vratiti istom mjerom. Komunicira čovjeku o nepoštivanju tijelesnih principa.
Fizičko tijelo se može doživjeti kao nekakav kalup koji je potrebno ispuniti gradivnim materijalom kako bi originalni nacrt postao vidljiv. Tek kada ga se ispuni hranom do vrha čovjek postaje svjestan ukupnog potencijala njegovim korištenjem. Dok tijelo nije u potpunosti razvijeno i dok čovjek ne istraži svaki kutak svog tijela ne može koristiti njegove ukupne potencijale. Tijelo je čovjekova bliža okolina, jedno duhovno biće koje se nalazi u službi čovjeka da mu pomogne u otkrivanju šire okoline. Čovjek nije tijelo. Tijelo pripada okolini. Čovjekovo vječno tijelo je multidimenzionalna duša kao nosioc svijesti. Čovjek razvija svoju dušu, a fizičko tijelo se prilagođava razvoju duše.
Razvoj aure
Svaki razvoj se odvija u određenom vremenskom okviru. Faze razvoja nije moguće preskakati, jednako kao što je besmisleno očekivati od djeteta da počne hodati prije nego nauči puzati. Na svaku stepenicu se treba stati, svaka stepenica nosi svoje lekcije koje je potrebno savladati i svaka stepenica nosi određeni tip odgovornosti. Prijelaz na novu stepenicu ne treba nužno biti bolan ako osoba na vrijeme uči lekcije, u suprotnom, lekcije će se učiti na teži način, jer razvoj nije nešto što se zaustavlja i kad tad će doći trenutak za suočavanje s nenaučenom lekcijom. U kontekstu procesa buđenja, prijelaz na novu stepenicu znači da je osoba usmjerila vlastitu pozornost na drugu dimenziju postojanja – dimenziju bezuvjetne ljubavi, dimenziju odnosa. Dimenziju u kojoj se koristi aura kao tijelo. Sposobnosti druge dimenzije su se do tog trenutka razvijala nesvjesno, a razumijevanje te dimenzije će značajno ovisiti o tome kako je osoba savladala sve lekcije iz fizičke dimenzije, jer dimenzije i faze razvoja nisu nešto odvojeno jedno od drugoga, već se međusobno isprepliću. Ono što može stvoriti osjećaj odvojenosti jest usmjeravanje pozornosti na samo jednu dimenziju.
Od trenutka rođenja čovjek prvo postaje svjestan vlastitog tijela i okoline, a nakon toga postaje svjestan vlastitog odnosa prema tijelu i široj okolini koji se u međuvremenu razvio, međutim osoba ga nije bila svjesna jer za to još nisu nastupile okolnosti. Ukupna energija je bila usmjerena na razvoj fizičkog tijela, ali je osoba nesvjesno upijala modele ponašanja. Ukoliko osoba na pogrešan način uspostavi odnos s vlastitim tijelom i okolinom, ne postavi se na ispravan način, ne koristi tijelo u skladu s njegovim funkcijama, donese pogrešne zaključke i odluke, osoba će se kasnije u životu suočavati s problemima konfuzije. Izražavanje i izgradnja odnosa prema vlastitoj okolini ovisna je o preuzetim obrascima ponašanja. Sve ono što je dijete pokupilo od svojih roditelja i bliže okoline u karakternom smislu sada dolazi na vidjelo. Iz ovog razloga bi bilo poželjno za ljudski razvoj da su roditelji prosvijetljene osobe, koje su prošle proces buđenja do kraja. Ukoliko to nije slučaj osoba će biti prisiljena vlastitim snagama savladati lekcije kako bi u budućnosti bila sposobna graditi zdrave odnose. Buđenje je vrlo osjetljiv proces koji zahtjeva maksimalnu pažnju i brigu da se uz što manje turbulencija odvrti do kraja.
Svaka faza razvoja je različita i treba jasno razlikovati što osoba doživljava, te kako pristupiti osobi da osoba proživi i nauči lekcije. Svakome treba biti jasno da neiskusna osoba ne može razumijeti svijet iskusnih osoba, pa je prema tome zadatak roditelja da razumiju dijete te ga usmjere kako da prožive određeno iskustvo. Pri tome bi bilo poželjno slijediti načelo „slično liječi slično“, pa kada je riječ o odnosima dijete treba pronaći sebi sličnog s kime će proživjeti vlastite potrebe. Svaki oblik zabrane će ostaviti određene potrebe nezadovoljene. Kao što je već bilo rečeno, svaka stepenica se treba proći, pa tako nezadovoljena potreba ostaje čučati u ljudskoj duši i zadržava osobu na tom stupnju razvoja, a što se više čeka, okolnosti postaju sve teže za zadovoljavanje potisnute potrebe. Ono što je karakteristično za ovu fazu je da dijete počinje doživljavati 2D slike, koje prethode fizičkoj manifestaciji.
Razvoj tijela namjere
U prvoj fazi razvoja poruke se prenose ponašanjem, u drugoj je naglasak na imaginativnoj spoznaji gdje se poruke prenose raznim bajkama, ali koje bi se trebale temeljti na iskustvima onoga tko sluša bajke, iskustvima koje osoba može pronaći u vlastitoj duši. Na temelju iskustva osoba je sposobna primiti poruku o izgradnji odnosa baziranoj na bezuvjetnoj ljubavi. Nakon dimenzije ljubavi, počinju se javljati okolnosti u kojima osoba postaje svjesna dimenzije namjere, dimenzije vibracija.
Još jednom je potrebno napomenuti da je tijek razvoja nezaustavljiv i da trenutak prelaska iz jedne dimenzije u drugu ne ovisi isključivo o nečijoj spremnosti i broju naučenih lekcija, već također ovisi o okolini i njenom razvojenom putu. Ako osoba nije savladala lekcije bezuvjetne ljubavi, teško će savladavati životne lekcije koje čekaju osobu u dimenziji namjere, jer će nailaziti na teške prepreke. Ovisno o lekcijama koje je osoba naučila po putu, toliko će kasnije biti sposobna nositi se s vanjskim okolnostima. U dimenziji namjere osoba prepoznaje vlastitu svrhovitost i svrhe postojanja ostalih duhovnih bića koja se nalaze u okolini. Osoba se povezuje s svijetom na način da ima svoju svrhu u svijetu. Osoba počinje graditi vlastito mišljenje na temelju prikupljenih iskustava.
Razvoj svijesti
Svi prethodni stupnjevi razvoja su bili priprema za ulazak u nevibrantnu dimenziju postojanja, dimenziju svijesti. Ovo je stupanj razvoja u kojem osoba prepoznaje istinu o vlastitom postojanju, o svom izvornom identiteu. Odrasla osoba prepoznaje sebe kao kreatora vlastitog života, kao kreatora vlastite sudbine, te samostalno započinje kreirati vlastiti život u odnosu prema okolini. Daljnje uzdizanje svijesti ovisi isključivo o volji same osobe. Prirodni razvojni put je da čovjek dosegne stanje osobne prosvjetljenosti, a kada se nađe u tom stanju samostalno definira buduća iskustva i svoj daljnji razvoj. Do trenutka prosvjetljenja osoba se suočavala s iskustvima i nužnim lekcijama upisanima u duši tijekom nesvjesnog stanja, koje je bilo nužno savladati kako bi osoba stekla stupanj osobne prosvjetljenosti.
Vrlo je važno naglastiti da osobni razvoj ne prestaje samospoznajom, međutim sada kao duhovno slobodna osoba sposobna je samostalno suočavati se s preprekama. Zbog navedenog je nužno pratiti razvoj osobe do stupnja prosvjetljenja kako bi osoba stekla duhovnu samostalnost, te postala sposobna samostalno započeti vlastiti život, jer to je nešto čemu teži svaka osoba, vlastitoj slobodi.
Faze razvoja se grafički mogu prikazati na slijedeći način:
Osoba preko svijetova kreacije prepoznaje vlastitu tjelesnu multidimenzionalnost kako bi u konačnici došla do spoznaje o vlastitoj izvornoj prirodi. Odnosno, osoba najprije upoznaje fizičko tijelo i okolinu (3D svijet), nakon toga upoznaje vlastitu dušu i duševnu okolinu (2D svijet), nakon toga duhovnu okolinu (1D svijet). Tek kada je osoba prepoznala i upoznala sebe u navedenim svijetovima, tek tada postaje spremna za prvi susret s vlastitom izvornom prirodom i izvornom prirodom ukupnog postojanja.
ODNOS UČITELJ – UČENIK – ODRASLA OSOBA
Zadatak učitelja je pratiti osobni razvoj osobe sve do trenutka prosvjetljenja kada osoba postaje sposobna samostalno voditi vlastiti život. Učitelj je osoba koja sukladno učenikovim potrebama stvara okolnosti u kojima osoba prolazeći kroz određena iskustva prepoznaje vlastiti ukupni potencijal, uči životne lekcije, te ih kao odrasla osoba koristi za vlastito kreativno ostvarenje. Odnos učitelj – učenik – odrasla osoba nikada ne prestaje, već se tijekom života transformira, mijenja svoje oblike. Od začeća ulogu učitelja igraju roditelji, kasnije u životu se javljaju tete u vrtiću, učitelji u školama, profesori na fakultetima, poslovni mentori, itd, ali i razni bezimeni učitelji koji se nalaze posvuda u okolini od koji osoba vrlo često nešto nauči vrijedno.
Ono što bi osoba trebala spoznati kroz svog učitelja kako bi postigla širi stupanj samoostvarenosti je tjelesna funkcionalnost, bezuvjetna ljubav, sloboda kreativnosti i samospoznaja. Ako sam učitelj nije prosvjetljena osoba onda nikako neće moći na ispravan način pripremiti osobu za samostalni život, te ju dovesti do vrhunca. Svaka lekcija se dubinski spoznaje kroz njenu suprotnost, prema tome proces učenja ne uključuje samo milosrdni aspekt, već i nemilosrdni aspekt. Da bi netko razumio što znači slobodna kreativnost, treba upoznati neslobodnu nekreativnost, bezuvjetnu ljubav prepoznaje kroz uvjetovanu ljubav, ispunjenje kroz neispunjenje, tjelesnu funkcionalnost kroz tjelesnu disfunkcionalnost. Iz ovoga proizlazi da učitelj neće nužno uvijek biti omiljena osoba, međutim ako pristupi svom učeniku na ispravan način, tada će učenik razumijeti poruku koju mu učitelj prenosi na bezbolan način, a sve u skladu s trenutnim stupnjem razvoja na kojem se učenik nalazi.
Odnos učitelj – učenik – odrasla osoba je univerzalni princip koji je beskonačan, manifestira se u svim razdobljima života. Prestati mogu konkretni pojedinačni odnosi, međutim kada bi univerzalni princip imao svoj kraj onda bi to značilo da je proces učenja konačan, a na svu sreću to nije istina.
Učitelj je nužan obzirom da se čovjek rađa kao fizički nemoćno i nesvjesno biće. Potrebna je osoba koja će uvesti dijete u svijet. To je sasvim prirodan tijek stvari, jer kada ne bi bilo tako ne bi se moglo pričati o razvoju, bilo bi dosadno. Ljudski razvoj je nešto apsolutno prirodno, nešto što se treba dogoditi po prirodi stvari, jer svrha razvoja je učenje lekcija koje kasnije omogučuju osobi samostalnost i slobodnu kreativnost u odnosu s okolinom. Nije čovjek jedini stanovnik planete Zemlje koji se razvija. Sve oko čovjeka se također razvija, samo na drugačiji način. Jedan mineral je unutrašnje pokretljiv i mijenja svoj oblik pod utjecajem okoline, jedna biljka se razmnožava i raste u beskonačno mnogo oblika, jedna životinja se kreće i ima mogućnost proživljavati okolinu na sebi svojstven način, a čovjek pored svega se rađa kao slobodno duhovno biće, međutim to je stanje svijesti do kojeg se dolazi ukoliko se dopusti prirodnom tijeku razvoja da se odvrti do kraja. Učenje lekcija je to koje daje osjećaj slobode, jer kada se do slobode ne bi dolazilo učenjem lekcija tada čovjek ne bi bio svjestan vlastite slobode. Sloboda mu ne bi ništa značila. Sloboda nije nešto što se nasljeđuje, već se postiže vlastitim radom.
Da bi se čovjek snalazio u ovom svijetu potrebno je poznavati vlastiti ukupni potencijal, međutim ako čovjek nema svijest o vlastitom potencijalu, onda ga ne može znati koristiti, niti se može snaći u vlastitoj okolini na ispravan način. Prepoznavanjem vlastitog potencijala stječe se zrelost. Mogu se razlikovati fizička, duševna i duhovna zrelost. Razvoj se uvijek događa, nije ga moguće zaustaviti, ali mu je moguće postaviti osobne i kolektivne granice. Svrha granica je da pojedinac prepozna vlastiti potencijal i slobodu, međutim vrlo često se događa da je osoba stavljena u zatvor ne dobivanjem podrške okoline za prepoznavanjem vlastitog potencijala. Ukolko se granice ne savladaju na vrijeme osoba će zakržljati fizički, duševno, a duhovna sloboda će postati kao nekakav daleki neostvarivi san. Da se to ne bi dogodilo potreban je učitelj čija zadaća je osvijestiti osobu o njenom vlastitom beskonačnom potencijalu.
POSLJEDICE OMETANJA RAZVOJA
Ako osoba od malena ne dobiva podršku tijekom osobnog razvoja prisiljena je pronaći vlastitu komfornu zonu u kojoj se toliko čvrsto utabori da joj više ne pada na pamet izaći iz iste, a kasnije i zaboravi da uopće može izaći. Komforna zona postane jedini prihvatljivi svijet takve osobe. Takva osoba će se kasnije opirati svim silama da ju se izbaci iz komforne zone, sve dok se ne stvore okolnosti u kojima osoba jednostavno neće imati drugog izbora nego napustiti postojeće stanje.
Uzrok degenerativnog razvoja je jedinstven – traumatsko iskustvo, a sve ostalo su samo posljedice pogrešnih zaključaka i odluka proizašlih iz traumatskog iskustva. Evo nekih posljedica: odgađanje učenja lekcija, nepoznavanje prirodnog procesa razvoja, nepoznavanje multidimenzionalnosti vlastite duše, nepoznavanje strukture postojanja, lažni koncept vremena, nerazlikovanje ispravnog od neispravnog, fiksirana pozornost, raspršena pozornost, lažni društveni zakoni, GMO, hibridna hrana, indoktrinacija, lažni sustav edukacije, identifikacija s tehnološkim razvojem, nerazlikovanje tehnološkog razvoja od ljudskog razvoja, nepoznavanje vlastite uloge u svijetu, davanje unaprijed definiranih odgovora – ubacivanje slika prije iskustva, edukacija o tome što se treba osjećati, razmišljanje u ekonomskim okvirima, izvrgnute vrijednosti, nemoguće misije, „brzi“ način života, zbunjenost, nesposobnost, nemogućnost snalaženja u svijetu, neraspoznavanje dimenzija postojanja, nemogućnost zdravog povezivanja događaja i osoba – dezorijentiranost, fizičke i duševne bolesti, nekreativnost, nesloboda, dužničko-vjerovnički odnosi, robovlasnički odnosi, nesamostalnost, neznanje, neiskustvo, nerazlikovanje prirodno od neprirodnog, itd. Sve navedene posljedice su tu kako bi čovjek nešto naučio, te primijenio naučeno. Osoba koja uči na vlastitim pogreškama, te mijenja vlastito ponašanje u skladu s naučenim pokazuje znakove zdravog ljudskog razvoja.
U kontekstu čovjeka neprirodno je sve ono što ima odgođeni period razgradnje, nema sposobnost reprodukcije, nema potrebu za novim iskustvima i nema svijest o vlastitom izvoru. Sva ljudska kreacija je konačna, ima svoj vijek trajanja. Sve neprirodno ima utjecaj na ljudsku svijest, međutim manipulirati se teško može onima koji su prisutni, svjesni vlastitog izvora i ukupnog potencijala. Takve osobe svjesne su važnosti vlastitog osobnog razvoja, dobro poznaju vlastitu dušu, a materijalni svijet koriste za daljnji osobni razvoj. Osobe nesvjesne vlastitog potencijala nisu sposobne oduprijeti se vanjskim utjecajima i nisu ih sposobne prepoznati niti razumijeti u potpunosti, već im pripisuju razna objašnjenja koja nemaju kontakt sa zdravim ljudskim razumum. Cjelovita i integrirana osoba razumije događaje u okolini i nisu joj potrebni dodatni dokazi za razumijevanje događaja, jer cjelovita i integrirana osoba zna tko je i što je.
Za one koje interesiraju utjecaji ometanja ljudskog razvoja preporučam knjigu Tomislava Budaka „Transformacija akrmičkih obrazaca“, prvi i drugi dio. Prva knjiga se bavi individualnim utjecajima, a druga kolektivnim utjecajima.
ZAKLJUČAK
Ako čovjek ne dosegne svoj vlastiti potencijal, neće biti u stanju živjeti sretan i ostvaren život u potpunosti. Može misliti da živi sretno i ostvareno, može biti informiran o postojanju sretnog i ostavrenog života, ali ga neće razumijeti niti će ga znati konkretno primijetniti u svakodnevnom životu. Simbolički rečeno, da li jedan lotus može znati kako će izgledati njegov cvijet ako nikada ne procvjeta? Ne može. Postat će svijestan vlastite ljepote tek kada procvjeta, a do tada će postepeno postajati svijestan vlastitog potencijala slijedeći vlastite unutarnje potrebe. Na isti način se odvija buđenje svijesti čovjeka o vlastitom potencijalu.
Svaki čovjek je izvor beskonačnih potencijala kojeg svatko za sebe treba prepoznati u odnosu s okolinom, te pronaći praktičnu primjenu za sretan i ostvaren život.
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!