PROCES BUĐENJA
Tijek razvoja čovjeka u vremenu i prostoru počinje razvojem fizičkog tijela koje raspolaže sa pet osjetila koja se koriste za orijentaciju u svijetu. Prirodna i sasvim normalna potrebna je da se u prvim godinama života najveća količina energije usmjerava u razvoj fizičkog tijela, jer će to isto tijelo biti korišteno za istraživanje, stjecanje iskustava, izgradnju odnosa, ostvarivanje vlastitih ciljeva, te prepoznavanje vlastitih potencijala.
U sedmoj godini života osoba ulazi u drugi ciklus razvoja. Osoba uči o bezuvjetnoj ljubavi, uči graditi odnose. Suočava se sa emocijama koje nastaju kao posljedica uvjetovanih međuljudskih odnosa. U četrnaestoj godini proces razvoja nastavlja se kroz ljudsku kreativnost. Osoba prepoznaje što ju interesira u životu. U dvadesetprvoj godini života započinje prepoznavanje snage mišljenja i traje do dvadesetosme godine života, nakon čega bi se po prirodi stvari trebalo dogoditi buđenje, odnosno prepoznavanje vlastite izvorne prirode.
Zašto je trenutak buđenja važan? Pored naravno činjenice da je općenito bitno znati tko smo i što smo, buđenje je važno zato jer nakon njega osoba nastavlja svoj razvoj obradom svih iskustava koje je do tog trenutka u životu prikupila, te ih transformira na sebi svojstven način. Transformacija prikupljenih iskustava predstavlja napredak čovječanstva. Svaka slijedeća generacija prikuplja iskustva svojih predaka, te ih koristi za ispravljanje njihovih pogrešaka. Novi naraštaji ispravljaju i čine svijet boljim.
Nakon buđenja osoba ponovo prolazi faze razvoja, ali sada u obrnutom smijeru. Osoba sada ima zadaću prepoznati svoje moći, te u skladu s njima organizirati svoj život življenjem vlastite misije, te za izgradnju odnosa. Unutarnja transformacija će biti popraćena transformacijom fizičkog tijela.
Proces buđenja se događa prirodno i spontano. Novim pridošlicama je potrebno omogučiti neometan razvoj, međutim što ako tome nije tako? Što ako osoba živi u okolnostima uvjetovane ljubavi gdje je zabranjena kreativna aktivnost i izražavanje valstitog mišljenja. Takva će osoba imati velikih razvojnih problema s potencijalom razvoja težih oblika bolesti. Kao takva biti će ovisna o sustavu u kojem je odrasla i biti će potrebna ogromna količina energije kako bi se osoba oslobodila takvog sustava.
Da se osoba razvijala uz prosvjetljene roditelje tada bi proces razvoja tekao spontano i neometano. Osoba bi po prirodi stvari postavljala pitanja, a prosvjetljeni roditelji bi nastojali inspirirati dijete na spoznaju uz podršku i smijernice roditelja. Međutim, tome uglavnom nije tako. Roditelji prije svega nisu prosvjetljeni, pa samim time programiraju vlastitu djecu od najranije dobi. Posljedica takvog oblika programiranja jest snažna identifikacija prije svega sa fizičkim tijelom.
IDENTIFIKACIJA SA TIJELOM
Fizičko tijelo prima vibracije izvana putem pet osjetila. Vibracije se upijaju putem čakri koje imaju sposobnost primanja i odašiljanja vibracija. Astralno tijelo je tijelo koje akumulira energiju kojom osoba ima mogućnost percipiranja dimenzije namjere. Duhovno tijelo jest znanje, puni astralno tijelo energijom koja je potrebna za komunikaciju prema okolini. Komunikacija u okolini stvara formu (vozilo) koje koristim za putovanje svijetom u kojem živim.
Fizičko tijelo je moja kreacija, moje vozilo, jer koji bi smisao bio kreacije ako ju se ne koristi. Aura, astralno i duhovno tijelo su moja energetska tijela koja mi omogučuju beskonačne mogućnosti. Aura omogućuje neograničene mogunosti komunikacije, astralno neograničene količine energije, a duhovno tijelo neograničene spozajne mogućnosti. Ono što nedostaje jest ograničenost – vozilo – fizičko tijelo.
Fizičko tijelo može biti izgrađeno jedino od nečeg izvanjskog, nečeg čemu ja mogu dati formu. Jer, moje vječne sposobnosti su zračenje, akumiliranje energije i komunikacija. Da bi navedene sposobnosti mogao iskoristiti nužno je postojanje okoline. Zato se svijet jedinstva raspršio u beskonačno životnih oblika kako bi sam sebi mogao dati do znanja o vlastitim sposobnostima. Da bi osoba razumijela vlastitu kreaciju treba se s njom poistovjetiti, istražiti ju iznutra i ispitati njene mogućnosti.
I tako dolazimo do identifikacije koja stvara problem u spoznaji svijeta oko sebe. U mnoštvu oblika osoba zaboravlja sebe kao izvor jer je došlo do identifikacije s određenim oblikom postojanja. Ja nisam oblik postojanja, več je oblik moja kreacija, a mnoštvo treba postojati kako bi se prepoznalo jedinstvo. Do identifikacije dolazi zbog kontinuiranog programiranja tijekom djetinjstva, stvaranja nepovoljnih uvjeta za razvoj dijeteta koje onda nema druge opcije nego zaboraviti na sebe.
Identifikacija je odraz nečije volje. Identifikacijom osoba zaboravlja na mogućnosti aure, astralnog i duhovnog tijela koja nisu ograničena vremenom i prostorom. Identifikacijom je osoba tu mogučnost ograničila na formu tijela i samim time ograničila svoje mogućnosti na razinu fizičkih osjetila. Fizička osjetila nisu primarna ljudska osjetila.
Tjelesnom identifikacijom osoba se oslanja isključivo na fizička osjetila, a sve ostale spoznajne mogućnosti relativizira i smatra ih nebitnima. Fizička osjetila nisu manje bitna, ali sama za sebe ne znače puno. Fizička osjetila ništa ne govore o nečijem odnosu, namjeri i stanju svijesti u kojem se drugo biće nalazi. Osoba o tome samo može nagađati ili provocirati nečije ponašanje i onda donosi zaključke na temelju određene pretpostavke. To je ono što danas radi znanost. Znanost je zapravo poprilično slijepa, ali eto večina ljudi sluša znanost, umjesto da nauče koristiti vlastite spoznajne sposobnosti. To je kao da osoba gleda dalekozorom i uvjerena je da je dalekozor. Obzirom da je dalekozor jedina sposobnost koju ima jest približavanje i udaljavanje pogleda, te tu i tamo može obrisati stakla, osoba se poprilično limitirala. To je ono što se dešava tijekom najjranijeg djetinjstva. Identifikacija sa tijelom odvaja osobu od spoznaje sebe, odnosno o sebi uči kao o tijelu. Tijelo je samo vozilo koje osoba koristi za istraživanje svijeta u kojem se nalazi.
Čovjek živi u tijelu i njegova volja se instant manifestira kroz tijelo, pa zbog toga čovjek također može zaključiti da je tijelo. Promatrač se identificirao s objektom promatranja. Posljedica takve identifikacije jest izopačen pogled na svijet. Osoba misli da se memorija nalazi u mozgu, da je srce pumpa, da bakterije i virusi napadaju čovjeka, i ostala “znanstvena” otkrića kojima se danas obmanjuje čovjeka.
Posljedica identifikacije sa tijelom je naravno i ta da se osoba suočava s beskonačnom kompleksnošću tijela, jer tijelo je zapravo svemir u malom. Osoba se idnetificirala s nečim izvanjskim nad čime nema direktnu kontrolu i onda se tu osjeća nemoćnom, pa se oslanja na sva izvanjska sredstva koja joj na bilo koji način mogu “riješiti” pitanje zdravlja.
Tijelo je skup drugih životnih formi koje čovjek drži na okupu. Jednako kao što osoba ne može mijenjati drugu osobu, već je treba inspirirati na promjenu, odnosno druga osoba donosi odluku za sebe, tako isto čovjek svojim postupcima i namjerom utječe na tijelo, a tijelo reagira i provodi ljudske odluke. Tijelo prati upute i ponaša se sukladno okolnostima u koje je postavljeno. Postavljanjem tijela u određene okolonosti čovjek uči o tijelu i o sebi.
Logika identificirane osobe je totalno poremečena. Osoba je izgubila kontakt sa sobom, pa jednostavno ne razumije da sve ono što promatra, osjeća ili o tome misli ne može biti sam promatrač. Ali eto, identifikacija se ipak događa. Osoba promatra i osjeća svoje tijelo, pa zaključuje da je tijelo i zanemaruje promatrača. Zašto? Jer je programirana na način da zanemaruje sebe i vlastitot iskustvo, već se oslanja na izvanjske autoritete. Osoba je prihvatila staviti ružičaste naočale, po putu je zaboravila na naočale, i cijelo vrijeme si misli kako je svijet ružičast.
Takvoj osobi se teško može objasniti da je u krivu, sve dok svojevoljno ne odluči preispitati vlastite odluke, traume, dok ne odluči istražiti sebe i svoje moći, itd. Sve dok su uvijeti pogodni i dok osoba nije primorana preispitivati sebe, teško da će nastati bilo kakva krucijalna promjena. Obično bolest ili neka bezizlazna situacija natjeraju osobu na promjenu. Ako naravno prije toga ne padnu u ruke medicinske mafije koja još dublje potisne bolest u ljudsku dušu i tijelo.
IDENTIFIKACIJA S ENERGETSKIM TIJELIMA
Duh je skup misli. Astral je skup energetskih oblika. Aura je skup boja. Duh, astral i aura su dijelovi duše, a njihov sadržaj nastaje kao posljedica iskustva. Tijelo je moja kreacija na koju utječem mišljenjem, namjerom i emotivnim stanjima. Tijelo je posljedica djelovanja duha, astrala i aure. Ja sam izvor energije, svijetla i ljubavi. Ja sam taj koji mišljenju, formi i bojama daje energiju. Ja sam taj koji na takav način utječem na mineralni svijet oko sebe kako bi izgradio tijelo. Ja sam kreator pojmova, slika i formi. Pojmovi, slike i forme su moja kreacija, to nisam ja. Tijelo aure je djelomično isprepleteno s fizičkim tijelom. Aura obgrljuje fizičko tijelo, a prvi sloj aure koji se nalazi tik uz tijelo zove se etersko tijelo.
Razlozi identifikacije mogu biti razni. Mogu biti traumatske okolnosti, ali isto tako netko i sam može doći do zaključka da je tijelo samo zato jer je etersko tijelo isprepleteno s fizičkim, pa se ljudska namjera instant prenosti na tijelo. Deidentifikacijom od tijela osoba ulazi u novu identifikaciju pa misli kako je osjećaj, energija, namjera, misao, svjetlost, svijest, itd. Poistovjećivanjem sa objektom istraživanja osoba je zaboravila na sebe, pa se samim time i točka pozornosti pomakla na periferiju tijela s kojim se osoba identificirala.
Pored traumatskih okolnosti, pogrešnih zaključaka, i zaborava, osoba tijekom djetinjstva prolazi čitav niz programiranja neosvještenih roditelja i onda takva osoba jednostavno upadne u totalni zaborav. Jednostavno više ne preispituje svoja vjerovanje, tabue i dogme. Ono što dodatno može zbuniti osobu jest multidimenzionalnost, odnosno svaka dimenzija postojanja podrazumijeva drugačiji način spoznaje. Tako dimenzija ljubavi isključuje fizička osjetila, ali uključuje osjećanje unutarnjih stanja i svoje okoline. Dimenzija namjere uključuje percepciju, a u dimenziji svijesti spoznaju koja se dešava stapanjem subjekta i objekta.
Svaki oblik identifikacije ima svrhu, a to je da ukaže osobi na njene stvarne potencijale. Dugoročni ostanak u identifikaciji svakako nije dobar, već samo govori o stanju svijesti u kojem se osoba nalazi. Deidentifikacija od tijela se događa kada osoba počinje koristiti auru, osjeća svoju okolinu. Vibracija je proces. Vibracija putuje od točke A do točke B. Sve ono što osoba osjeća oko sebe nije sama osoba. Dakle da bi se dogodila samospoznaja trebaju se ugasiti svi osjećaji. Ukoliko osoba to ne uspije osoba može ući u identifikaciju s osjećajima, pa misli kako je emocija, odnos, ljubav, komunikacija i sl.
Deidentifikacija od osjećaja se događa tako da osoba prepozna svoju namjeru. Svaki puta kada je namjera usmjerena prema nečem izvanjskom to nema veze sa promatračem. Za spoznaju promatrača namjera treba biti usmjerena na sebe samog. U slučaju neuspjeha javlja se identifikacija sa energijom, namjerom i sl.
Deidentifikacija od namjere razbija se “čistim” mišljenjem. Osoba treba prepoznati da o sebi kao energiji misli u trećem licu. Ako se razmišlja u trećem licu onda nije riječ o promatraču. Svaka misao koja nastaje u odnosu s okolinom nije misao koja se tiče promatrača. Osoba sama treba osjetiti razliku misli o sebi i vanjskom svijetu. Prepreka na ovom putu je identifikacija sa mislima, riječima, sviješću i sl.
Deidentifikacija od svijesti se događa kada se pozornost u potpunosti ukloni od vanjskog svijeta, tek tada se stvaraju okolnosti za trajnu deidentifikaciju.
Identifikacije koje osoba prolazi su: ja nisam, ja sam tijelo, ja sam ljubav, ja sam namjera, ja sam svijest. Kada osoba prođe proces deidentifikacije dolazi do prosvjetljenja, odnosno do direktnog duhovnog iskustva istine.
Kratkotrajno prosvjetljenje je lako dostići na intenzivu prosvjetljenja, međutim smisao je u trajnom prosvjetljenju, trajnoj deidentifikaciji. To nije lak proces, jer podrazumijeva kontinuirani rad na osobnom razvoju, čišćenje duše aktivacijom osobnog kompasa, te prakticiranjem meditacije direktnog iskustva istine.
NEKE OD POSLJEDICA IDENTIFIKACIJE
- nesposobnost razumijevanja
- nesposobnost razumijevanja dualnosti
- nesposobnost razumijevanja univerzalnih zakona
- nerazumijevanja tijela, aure, astrala, duše i duha
- hipnoza, projekcija, ovisnost, fizička nesposobnost
- ograničenost djelovanja, osjećanja i mišljenja
- nepoznavanje sebe
- nemogućnost prepoznavanja istine
- …
Posljedice prosvjetljenja su dijametralno suprotne posljedicama identifikacije.
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!