Vlada li svijetom harmonija ili disharmonija, treba li uspostavljati ravnotežu? Ima onih kojima je dobro u životu ili barem tako misle, a ima i ljudi koji su tužni, deprimirani, ljuti, nije im dobro, mijenjali bi cijeli svijet, jer svjetska događanja nisu moralna kritizirajući pri tome sve oko sebe, a istovremeno ne obraćjući pozornost na sebe i svoje ponašanje.
Ne postoji disharmonija, ne postoji uspostava harmonije. Svijet je uvijek u harmoniji. Svijet trenutno harmonično proživljava više neugodna iskustva, jer tako većina ljudi ima potrebu, tako im odgovora, a manjina se trudi pronaći svoje mjesto pod Suncem kako bi vlastiti osobni razvoj proživljavala na ugodan način.
Disharmonija nije moguća. Netko je možda prejak, ali samo zato jer je drugi preslab, i to je harmonija. Onaj koji je preslab, može postati jači, a da bi postao jači prvo treba postati svjestan da je slab, potrebno mu je nešto izvanjsko što će ga potaknuti na buđenje, da shvati da je slab, da treba ojačati, da treba nešto promijeniti. Dakle, ukupna događanja u užoj i široj okolini su sasvim normalna i harmonična i u skladu s ljudskim potrebama, a kako će se harmonija manifestirati ovisi o stanju svijesti svakog pojedinca, o stupnju osobne prosvijetljenosti. Mnogi si postavljaju pitanje da li je nužno da se ružni događaji dešavaju danas u svijetu. Očito je potrebno, međutim što itko ima od postavljanja pitanja i očekivanja da će se nešto promjenti. Samim postavljanjem pitanja, a ne mijjenjanjem sebe ništa se neće promijeniti, jer svaka promjena počinje i završava s pojedincem.
Mjesta ima za sve u svakom trenutku. Naravno, pojedinac može imati osjećaj da za njega i njegov osobni razvoj nema mjesta, međutim nije da ga nema, već se pojedinac ne mijenja, ne prihvaća da su vanjske okolnosti rezultat stanja svjesti pojedinaca i da svaki pojedinac treba preuzeti odgovornost za vlastite okolnosti u kojima se nalazi ukoliko ima potrebu nešto promijeniti. Ne može sjediti i čekati da se stvari promijene. Doduše može, ali onda ne treba kukati kako mu nije dobro, jer je samostalno tako odlučio. Treba preuzeti odgovornost i eto čarolije, osoba je na svom mjestu. Bez muke nema nauke. Vlastitom promjenom napušta se stari svijet kojem se do nedugo davala energija, jer ono na što se usmjerava pozornost, energija, to raste, to jača. Ako se pozornost usmjerava isključivo na okolinu ona dobiva energiju, dobiva na značenju, a samim izvanjskim promatranjem ne može ju se spoznati iznutra. Ako se za promijenu usmjeri pozornost na vlastita stanja, ona će doći do izražaja i eto prilike da se spozna vanjski svijet. Potrebno je transformirati vlastita stanja, promijeniti oblike ponašanja i nastala je promjena u okolini. Vanjski svijet poprimio je drugu boju. To je osobni doprinos vanjskim okolnostima i to je najviše što netko može učiniti. Svojim djelovanjem osoba komunicira s okolinom i odašilje svoju vibraciju, svoju poruku. Nisu potrebne riječi. Kada je djelovanje usklađeno s mislima i osjećajima radi se s ljubavlju i onda se isto to predaje okolini, a okolina na isti način vraća, međutim ne vraća onako kako si obično osoba zamisli, već se vraća na harmoničan način usklađen dosadašnjim načinom života pojedinca i nenaučenim lekcijama. Svatko nosi svoju karmu i ona je kao takva neizbježna, pa čim prije osoba počne mijenjati vlastito ponašanje tim bolje. Jer, nije karma samo ono kako se čovjek ponaša iz osjećaja prema drugima, već i ono kako se čovjek ponaša iz osjećaja za sebe.
Mjesta ima za sve, nije moguće da netko nekome nešto oduzme, ali je moguća obmana da za nekoga nema mjesta. I obmana je tu da osvijesti osobu, jer da je osoba svijesna ne bi ju se moglo obmaniti. Obmana ne bi došla do nje da za to nije bilo razloga, da to svjesno ili podsvjesno nije tražila. Čovjek uvijek dobije ono što traži, uvijek. Ne treba kritizirati onoga tko obmanjuje, već mu se zahvaliti što vam je donio blago, donio je novu životnu lekciju koja će osobu učiniti sposobnijom za promjene koje nastaju u svijetu. Kada bi čovjek brzo učio lekcije koje mu dolaze ne bi bilo toliko „zlikovaca“ u okolini, jer na takve nitko ne bi obraćao pozornost, ne bi im nitko davao pažnju.
Spustila se tama nad Zemljom. Da, spustila se, ali ta tama je slika stanja svijesti u kojem se čovječanstvo nalazi. Tame će uvijek biti i nije moguće biti u stanju bez tame. Tama simbolizira neistraženo područje. Neistraženog područja će uvijek biti, jer bez njega ne bi bilo razvoja. Kada bi sve znali, kakav bi tek to život bio, odnosno, da li bi to uopće bio život? Tame će dakle uvijek biti, samo je pitanje u kojem obliku će se manifestirati i koliko dugo će trajati. Beskonačno je oblika manifestacije. Oni koji se boje zakoračiti u tamu, naravno, kritizirati će sve oko sebe. Čovjek ne treba nužno zakoračiti u vlastiti svijet da bi spoznao kako je u vanjskom svijetu nastala promjena, ali ako ima potrebu pozabaviti se uzrokom problema i njegovim smislom, tada će trebati poraditi na otkrivanju vlastite uloge u svijetu i svome doprinosu postojećem stanju, otkrivanju uzroka i smisla problema, te uvođenju nužne promjene. Čovjekova uloga nije da mijenja svijet, jer je to nemoguće, već da transformira vlastita duševna stanja, a promjena vanjskih okolnosti će biti posljedica.
Tko misli da u svijetu treba održavati harmoniju, tko misli da svijetom vlada disharmojia, taj misli samo na sebe i svoje vlastite potrebe, taj ima potrebu mijenjati svoju okolinu umjesto da mijenja svoja vlastita stanja, umjesto da živi punim plućima i radi na vlastitoj realizacji bez narušavanja slobode drugoga. Ako pak naruši slobodu drugoga neka mu to bude lekcija, jer ionako osoba nije svjesna vlastite slobode dok ju ne izgubi. Ne kaže se bez razloga „ne znaš što imaš dok ne izgubiš“. Tko se usudi kritizirati druge, bez da sebe mijenja, taj također mislis samo na sebe, jer svatko od nas prolazi određena iskustva i ima vlastite lekcije. Ponašanje negativaca će se promjeniti kada se okolina promjeni. Ponašanje negativaca će se promjeniti kada više ne bude bilo ljudi koji im daju pažnju. Ne bi postojalo toliko „zlikovaca“ da ne postoje milijoni ljudi koji ih slijepo prate. Ljudi se previše bave drugim ljudima, a sobom se uopće ne bave. Ljudi bi se trebali više baviti sobom, a u drugima vidjeti poticaj, izvor informacija, umjesto da pojedinac pokušava promijeniti okolinu jer njemu nije dobro. Svijet oko nas treba biti inspiracija za transformiranje vlastitih stanja kako bismo postali sposobniji za daljnji život, jer život je kontinuirana promjena i nikada ne stoji na mjestu. Ljudi su inspiracija jedni drugima, pomažu jedni drugima, potiču na osvještavanje.
Nije isto kada netko proživljava svijet na dualan način i kada netko živi u dualnom svijetu. Onome koji živi u dualnom svijetu, javlja se odnos harmonije i disharmonije, te od tuda i potreba da se nešto ili nekoga promjeni. Onaj koji živi u dualnom svijetu nošen je vanjskim okolnostima. U svijetu jedinstva nema disharmonije, već samo harmonija. Zamislite si nebo bez oblaka. Zamislite nebo s oblacima. Oblaka je neki puta više, neki puta manje, a neki puta ih nema. Oblaci simboliziraju naše životne lekcije koje kada bismo učili na vrijeme bilo bi više sunčanih dana, međutim na Zemlji je postalo poprilično oblačno, mračno, tamno, toliko mračno da se plavo nebo vidi još samo na horizontu.
Ako ne dođe do buđenja svijesti pojedinca, postat će još mračnije. Ostat će samo mentalna slika plavog neba, samo ideja o plavom nebu i tračak svjetla koji će samo pojedinci moći povezati s mentalnom slikom Sunca.
Ako niti to pojedincu neće biti dovoljno da shvati da je on taj koji to radi, doći će do još većeg zatvora (matrixa), do života u jednom malom balončiću nošenog odlukama drugih u kojem više nema niti ideje o plavom nebu a kamoli mentalne slike. Neki su već došli u tu fazu a da toga nisu čak niti svijesni te je pitanje što se uopće treba dogoditi kako bi se takva osoba probudila.
Što se pojedinac bude stavljao u veći zatvor, što upornije bude odbijao preuzeti odgovornost za sebe, trebati će proći kroz jaču duševnu bol, kroz žestoku duševnu vatru, vatru kroz koju će prolaziti nekoliko narednih života, jer je neće biti sposoban preživjeti u jednom životu.
Kada dođe do buđenja, pojedinac će početi odbacivati sve lažno, sve iluzorno, sve lažne načine ponašanja, djelovanja i kada sve lažno izgori tama će početi nestajati, počet će se ponovo nazirati plavo nebo, Sunce. To je ključ do plavog neba, do Sunca.
Sve je to harmonija, a ne disharmonija, jer onaj koji ne shvaća da se promjene događaju i da prolazeći kroz promjene treba učiti i mijenjati vlastito ponašanje, taj će kad tad trebati naučiti tu lekciju, jer drugog načina nema. Ništa nije fiksno, sve se mijenja, pa isto tako treba transformirati vlastita stanja, širiti svijest, ali ne zato jer želimo promijeniti svijet, već radi vlastitog samoostvarenja.
Promjena u svijetu posljedica je promjene pojedinaca. Kakav tip harmonije će se manifestirati ovisi o ukupnom stanju svijesti na Zemlji. Svi oni koji su sposobni samo okrivljavati i kritizirati druge, doprinose održavanju vlastite tame. Dakle, ako nekoga doista zanima tko je odgovoran za stanje u kojeme se nalazi i koje ga okružuje, neka uzme ogledalo i neka ga upita: Ogledalce, ogledalce, tko stvara ovakvo okruženje u kojem se nalazim?
Uvijek postoji način da se napravi promjena, iako se ponekad može samo činiti da načina nema. Uvijek postoji način, samo je pitanje hoće li biti potrebna atomska bomba da pojedinac shvati ili će se lekcije učiti bezbolno i na vrijeme.
U nadi nije spas. Ne postoji utabana staza. Ponavljajući tuđi put kojim je netko prošao, samo je iluzija da se ide poznatim putem i da se zna ishod. Onaj koji misli da ide utabanom stazom, sam sebe zavarava, jer svatko je kreator vlastite staze i nitko ne zna što ga čeka na njegovom putu, a uostalom kakav bi to život bio da se unaprijed znaju svi odgovori. Prvo treba zakoračiti, a spoznaja dolazi nakon toga. Svaka osoba spoznaje i kreira. Ruža koja kiti sebe, kiti i vrt. Ovo naravno ne znači da čovjek sve svoje snage treba usmjeriti na vlastite osjećaje za sebe, na skupljanje svjetskog blaga kako bi samo sebe učinio bogatijim. Ne, jer takav način ponašanja samo osiromašuje čovjeka. Čovjek treba uzimati blago iz okoline, vlastitim snagama ga obraditi i onda izbaciti van preobrađeno, čime se razvija osjećaj za druge. Isto kao što ruža ne bi bila lijepa da iz okoline nije crpila minerale koji su joj pomogli da izraste, da se razvije, i za uzvrat vratila okolini svojom ljepotom, uljepšavanjem vrta. Ljepota je plod rada ruže. Jabuka je plod biljke koja je također crpila minerale iz zemlje, te je svoj plod predala okolini koji može služiti za izgradnju ljudskog tijela. Kako bi izgledalo da je jabuka zadržala sve minerale koje je uzela iz okoline samo za sebe? Istrunula bi. Zamislite što bi se dogodilo s vašim tijelom da samo pijete vodu i da je ne vraćate mokraćnim kanalaom nazad. Napuhali bi se i raspuknuli. Dakle, pojedinac je promjena, pojedinac se treba razvijati, poštovati slobodu drugoga, a plodove svoga rada predavati okolini, jer predajom plodova okolini oslobađa se prostor za daljnji razvoj, za daljnje beskonačne promjene. A da bi osoba bila u stanju prihvatiti beskonačne promjene potrebno je da stekne sposobnost vode. Budi bez uma, bez oblika, poput vode.
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!