Intenziv prosvjetljenja je radionica čiji je cilj direktno iskustvo istine, prosvjetljenje, samospoznaja vlastite izvorne prirode. Poznavanje vlastite izvorne prirode je sasvim normalno i prirodno stanje svijesti. Prosvijetljenost je dio originalnog nacrta, međutim ako se osoba suočavala s bezbroj različitih prepreka koje nije uspjela savladati, već je došlo do narušavanja osobnog integriteta, tada će osoba ipak trebati uložiti malo vremena u spoznaju vlastite izvorne prirode. Upravo tako nešto je moguće na ovoj radionici u samo dva dana. Svakome je u prirodi da prepozna srž vlastitog i ukupnog postojanja.  Sve ljude ovog svijeta svjesno ili nesvjesno interesira odakle potiče svijet oko nas, kako nastaje i koja mu je svrha, ali ipak mnogi nemaju vremena se baviti najfundamentalnijim pitanjem svih pitanja, ‘tko sam ja?’. Pa prema tome, čovjek može živjeti život svojih snova, ali i dalje se osjećati praznim.

Ono što sprječava prosvjetljenje jest postojeće stanje svijesti (traume, tabui, dogme, i sl). Postoje stupnjevi prosvjetljenja, a sva razlika između stupnjeva prosvjetljenja je u dužini trajanja koje ovisi o količini transformirane svijesti, pa tako razlikujemo mali satori (kenšo) i satori. Kenšo jest kratkotrajno sagledavanje vlastite istinske prirode nakon čega slijedi nova identifikacija. Kenšo je karakterističan za kratki inteziv. Satori jest trajno prosvjetljenje nakon kojeg više nema novih identifikacija, a koje se događa nakon više godina prakticiranja meditacije i to obično na dugom intenzivu (devet ili više dana).

„Da ne bude zabune – prosvjetljenje je destruktivan proces. Ne radi se o tome da osoba postaje bolja ili sretnija. Prosvjetljenje je osipanje neistine. Ono je gledanje kroz fasadu pretvaranja. Ono je kompletno iskorjenjivanje svega što smo smatrali istinom.“ – Adyashanti

DUHOVNO ISKUSTVO

Ideja da postoji duhovno iskustvo proizlazi iz činjenice da sve ono što osoba promatra u svojoj okolini predstavlja određeni proces, odnosno određena frekvencija putuje između dviju krajnosti određenim kanalom. Sve ono što čovjek promatra je prolazno, a prolaznost ne može postojati bez vječnosti. Tijekom promatranja postoje subjekt, objekt i komunikacijski kanal. Subjekt je osoba kojoj se u centru pozornosti nalazi određeni objekt kojeg promatra određenim osjetilnim organom. Subjekt je promatrač vanjskog svijeta, međutim promatranjem subjekt ne može ništa znati o vlastitoj prirodi. Promatranjem subjekt upoznaje površinu, ali ne i samo biće. Samo biće se može spoznati jedino direktnim doživljajem. Primjerice može li oko vidjeti samo sebe? Naravno da ne može. Čak i ako netko pomisli da je moguće u ogledalu, treba znati da je u ogledalu samo blijedi odraz površine. Oko sebe može jedino direktno doživjeti. Ista je priča i sa čovjekom.

Temeljne ljudske sposobnosti su mišljenje, osjećanje i volja koje čovjek uglavnom koristi u odnosu s okolinom.  Okolina je ta koja inspirira pojedinca na samospoznaju. Mišljenje, osjećanje i volja se bude pod utjecajem okoline, pa tako čovjek ima vrlo razvijeno mišljenje o vanjskom svijetu, međutim znanje o sebi je vrlo ograničeno ili ga gotovo uopće nema. Problem nastaje kada čovjek misli da se može spoznati promatranjem. To je apsurd koji je nemoguće postići. Nitko nije u stanju promatrati samog sebe, već se može jedino direktno doživjeti. Promatrati se mogu jedino vlastita iskustva koja proizlaze iz sjećanja u odnosu s vanjskim svijetom, međutim to nema veze s samom izvornom prirodom. Direktno iskustvo istine van je dometa razuma, jer razum je dio procesa. Misao je najveći demokrata. Sloboda mišljenja je neograničena, jer svako može da misli što god hoće, a iskustvo zna samo za sebe.

Rumi: „Tamo gdje svatko isto razmišlja, tu nitko mnogo ne razmišlja“

Osjećaji pak s druge strane uvijek prilaze. Čovjek jedino može osjećati svijet oko sebe u što spadaju i vlastita sjećanja, jer sjećanje se može promatrati. Sjećanje je posljedica iskustava s vanjskim svijetom. Volja je pak nevidljiva osobi, može ju se prepoznati jedino preko posljedica vlastitog djelovanja u vanjskom svijetu. Volju se ne može zaustaviti, nju se jedino može usmjeravati, međutim ako osoba nije svjesna vlastite izvorne prirode, ako nije svjesna vlastitog izvornog identiteta, onda je pitanje tko je taj koji usmjerava volju. Čovjek je naučio koristiti volju u odnosu na vanjski svijet. Voljom u vanjskom svijetu čovjek nešto postiže, međutim kada je riječ o direktnom duhovnom iskustvu tada čovjek treba preusmjeriti namjeru. Ali, kako preusmjeriti namjeru prema izvoru?

Od svoje najranije dobi osoba upija energije svijeta oko sebe. Ukoliko ne doživi prosvjetljenje osoba nastavlja graditi „vlastiti“ svijet na temelju onoga što joj je dano. Takva osoba ne razumije što znači graditi vlastiti život na temelju vlastitih odluka. Osoba koja nije dosegla stupanj prosvjetljenja će samo misliti da gradi vlastiti život. Osoba će živjeti u iluziji. Međutim ako iskreno pogleda vlastita iskustva i vlastite odluke može doći jedino do zaključka da svoj život gradi samo iz onoga što joj je dano. Obično ljudi upadnu u zamku Ega misleći da znaju tko su i da sami upravljaju svojim životom,  međutim Ego je samo lažna slika o samom sebi.

Odgovor na pitanja ‘Tko sam ja?’ i ‘Što sam ja?’ može doći jedino iznutra kada nestanu svi procesi poput misli, osjećaja, volje, intuicije, sjećanja i svega ostalog što pripada domeni promatranja, što pripada vanjskom svijetu. Odgovor se ne može pronaći u knjigama, filmovima, dokumentarcima, i sl.

Kod direktnog iskustva nema slika, objekata, imena, itd. Za razliku od dnevnog načina djelovanja kada čovjek gradi mišljenje na temelju onoga što je vidio u svojoj okolini, kod direktnog iskustva istine nema vanjske inspiracije. Sve dok je čovjek u domeni poznatog do tada sigurno nije doživio direktno iskustvo istine. Direktno iskustvo istine je apsolutno novo iskustvo, do sada ne proživljeno iskustvo, jer jedino kao takvo može biti ispunjavajuće.

Kvantna mehanika govori da se svaka pojava može pojaviti kao val ili kao čestica. Val putuje kroz prostor, dok čestica miruje na mjestu. Činjenica je da bez vala čestica ne bi znala za vlastito postojanje, jer je ona statična, pa tako ljudska duša i tijelo predstavljaju iskustva koja proizlaze iz aktivnosti, dok direktno iskustvo istine proizlazi iz mirovanja. Obzirom da se sve u manifestiranom svijetu okreće oko centra onda samo to središte treba biti statično, jer kada bi se i ono okretalo tada ne bi bilo središte. Ovdje se ne želi reći da sve potiče iz čestice, jer čestica pripada vanjskom svijetu, domeni promatranja, već se samo simbolički htjelo ukazati na postojanje dviju suprotnosti. Direktno duhovno iskustvo istine je suprotnost svim aktivnostima.

Kada se baci kamen u more, valovi izlaze iz epicentra. Promatranjem valova osoba nikada neće dokučiti izvor valova. Paukova mreža ima svoje središte. Promatranjem mreže nikada se neće prepoznati izvor. Sve na ovom svijetu ima svoje središte, pa tako i ljudska bića. Sve kreće iz jednog centra, a temeljna svrha ove radionice jest direktno doživjeti izvor.

Ako čovjek nije svjestan vlastitog središta onda se treba zapitati o vlastitom središtu, odakle potiče njegova aktivnost, odakle sve kreće. Elektron se vrti oko središta, planeta Zemlja se vrti oko Sunca, pa tako i čovjek ima svoje središte.

Intenziv direktnog iskustva istine nadilazi osjetilni svijet. Na ovoj radionici osoba se uči vanosjetilnoj percepciji, primarnoj ljudskoj percepciji. Osoba teži iskustvu smrti prije „smrti“.

KARAKTERISTIKE DIREKTNOG DUHOVNOG ISKUSTVS

Direktno iskustvo istine se nazive direktnim jer subjekt i objekt postaju jedno. Osoba ima direktno iskustvo. Subjekt nikako ne može sebe promatrati. Najviše što može spoznati promatranjem jest odijelo koje nosi, međutim samo biće mu promatranjem ostaje van dometa. Promatranje uključuje subjekt i objekt, a karakteristika direktnog iskustva istine je isključivanje promatranja, nepostojanje subjekta i objekta.

Čak niti intuicija nije odraz direktnog iskustva istine, iako kod ovog pojma bi napravio jednu bitnu usporedbu. Intuiciju se obično doživljava kao informacijom koja se osobi čini točnijom od one do koje čovjek može doći razumom i logikom. Rudolf Steiner takvu definiciju intuicije naziva inspiracijom. Inspiracija još uvije spada u domenu procesa. Ono što Rudolf Steiner naziva intuicijom, a što se u jednu ruku može i zaključiti iz samog pojma, je da se radi o direktnoj spoznaji, jer intuicija u ovom smislu nema nikakve veze za izvanjskim svijetom. Intuicija je posljedica direktnog iskustva istine. In-tuicija ne prilazi, ona izlazi iz same srži biča.

Nemoguće je o ovome debatirati s onima koji takvo iskustvo nemaju. Osim toga iskustvo kao takvo je neprenosivo, pa čak i u fizičkoj realnosti. Ne može se znati da je more  mokro dok se ne uskoči u njega. Jednako kao što je nemoguće prenijeti nekome kakav je osjećaj tvrdoće kamena, dok ga se ne osjeti. Osobe koje prođu ovakvu radionicu stječu razumijevanje značenja pojma ‘tajno znanje’, a i općenito značenja pojma ‘znanje’. Znanje je neprenosivo, iako ga se danas uvelike pokušava prezentirati prenosivim. Pojam „tajno“ proizlazi baš iz toga da nije prenosivo, već se do njega osoba može doći jedino vlastitim snagama.

FAZE LJUDSKOG RAZVOJA

Svaka osoba prolazi razvojne faze, pa tako u trenutku začeća osoba u totalnoj nesvijesti prolazi iskustvo razvoja tijela i prikuplja iskustava u majčinom trbuhu. Nakon rođenja osoba se budi i nastavlja s iskustvima razvoja tijela i daljnjim prikupljanjem novih iskustava, ali sada u budnom stanju. Nakon određenog perioda kada je osoba skupila dovoljnu količinu iskustva, tijelo je prošlo određeni stupanj razvoja, te je osoba izgradila određene stavove, osoba se počinje suočavati s vlastitim emotivnim stanjima. Istovremeno osoba i dalje proživljava tjelesni razvoj, i dalje prikuplja nova iskustva, jedino što osoba sada ima svijest o vlastitom unutarnjem životu. U ovoj fazi osoba još uvijek nema razvijenu sposobnost samostalnog mišljenja, već se život osobe svodi na kopiranje logičkog načina razmišljanja. Tek kada osoba dovoljno emotivno sazrije i nakupi dovoljnu količinu iskustva počinje graditi vlastito mišljenje i logiku. Do tog trenutka osoba je upijala energije iz svijeta oko sebe.  Ako nije došlo do prosvjetljenja osoba neće biti u stanju graditi vlastito mišljenje, već će koristiti ono što je upila iz vanjskog svijeta. Svatko za sebe može vrlo lako provjeriti ove tvrdnje na način da si postavi sljedeće pitanje: od cjelokupnog životnog iskustva i svega onoga što sam u životu napravio/la što je uistinu moje? Što je to što nisam nigdje čulo, vidio, osjetio, već je proizašlo iz mene samog?

Kada bi ljudski razvoj tekao neometano prosvjetljenje bi se dogodilo prirodnim putem, međutim ukoliko se osoba suočavala s previše otpora koji su onemogućili osobni razvoj dolazi do čitavog niza identifikacija zbog kojih osoba neće biti u stanju prepoznati vlastitu izvornu prirodu.

Dakle, ljudski razvoj prvo prolazi proces unutarnjeg sazrijevanja nakon čega slijedi samostalan izlazak i komunikacija s okolinom. Jednako kao što biljka prvo prolazi proces razvoja u zemlji prije nego se suoči s vanjskim svijetom. Na isti način prva ljudska stanica, zigota, prolazi prvih devet dioba unutar originalne zone pellucide, a tek nakon prvih devet dioba slijedi širenje preko inicijalne granice. Dakle, svaka osoba prvo prolazi unutarnji razvoj do trenutku buđenja vlastite izvorne prirode nakon čega se ljudski razvoja nastavlja u skladu s vlastitim središtem. Do tog trenutka vanjske okolnosti su se pobrinule da razvoj dođe do stupnja buđenja. Kada bi se jednu biljku ometalo u njenom razvoju ona nikada ne bi bila tako lijepa. Na isti način ako umjesto buđenja izvorne ljudske prirode dođe do razvoja Ega, onda nikako neće nastati nešto izvorno i lijepo. Ovo svakako ne znači da je Ego beskoristan, međutim ukoliko osoba djeluje samo iz vlastitog Ega bez da poznaje vlastito središte, osoba će se osjećati prazno.

POSLJEDICE DUHOVNOG ISKUSTVA ISTINE

Neke od posljedica direktnog iskustva istine, pored te da osoba prepoznaje vlastito središte i postaje svjesna vlastitog izvornog identiteta,  su da:

  • osoba napreduje neusporedivo brže nego osoba koja ne zna tko je,
  • osoba postaje sposobna razlikovati prirodno od neprirodnog, istinu od laži,
  • uočava prirodne kozmičke zakone, te ih doživljava onakvim kakvim jesu – nepromjenjivim univerzalnim zakonima,
  • svijet se počinje doživljavati ogoljeno i neposredno,
  • orijentiranost, centriranost, lakoća rješavanja teških situacija, lakoća dolaska do novih spoznaja, te prepoznavanje što se dešava u vlastitoj okolini.

Ovo su samo neke od posljedica direktnog iskustva istine.

NAČIN RADA

Meditacija se radi u dijadama. Osobe sjede u parovima jedna nasuprot druge primjenjujuću tehniku meditacije. Program je vrlo intenzivan i cjelodnevan, tako da osobe nemaju vremena za ništa drugo osim za prakticiranje tehnike. Sama tehnika meditacije je vrlo jednostavna i sastoji se od nekoliko ključnih koraka: stanje jedinstva s objektom, izražavanje namjere da se objekt doživi direktno, otvorenost na sve sadržaje svijesti koji se javljaju kao posljedica izražavanja namjere, te komunikacija sadržaja svijesti partneru.

Svaki par čine aktivni i pasivni partner. Aktivni partner je onaj koji radi tehniku meditacije i komunicira sve sadržaje svijesti koji se javljaju kao posljedica tehnike. Komunicira ih pasivnom partneru čija zadaća je aktivno slušanje i razumijevanja aktivnog partnera. Svrha komunikacije jest pražnjenje svijesti aktivnog partnera, a uloga pasivnog partnera je da vlastitom sviješću i pozornošću pomogne aktivnom partneru u raspetljavanju razumskih objašnjenja, te mu pomogne da brzo i lako uroni u direktno iskustvo istine. Tvorac ove tehnike je Charles Berner koji je do nje došao u trenutku nadahnuća. On je bio poznavatelj raznih istočnih tehnika, od kojih je jedna od njih bila dugotrajna meditacija ispred zida bez komunikacije s drugom osobom. Charles Bernner je tu tehniku unaprijedio na način da je uveo dijade. Živorad M. Slavinski ju je dodatno unaprijedio ubacivši emotivni aspekt što je za posljedicu imalo brži ulazak u direktno iskustvo, a Tomislav Budak ju je nadopunio s energetskim radom tijekom meditacija, te uključio pojam Boga kao jedan od koana. Intenzive sam prolazio kod Tomislava Budaka. Proša sam više od desetak kratkih intenziva i nekoliko devetodnevnih intenziva prije nego sam dosegao stupanj trajnog prosvjetljenja.

Koan je pitanje na koje aktivni partner meditira. Temeljna pitanja na koja osoba radi su ‘Tko sam ja?’, ‘Što sam ja?’, ‘Što je drugo ljudsko biće?’, ‘Što je život?’ i ‘Što je Bog?’. Ono što sam ja dodao na ovu listu je koan ‘Što je tijelo?’. Jer, kao što sva navedena pitanja pokrivaju temeljna područja ljudske pozornosti, tako i tijelo spada u tu kategoriju obzirom da se bez tijela čovjek ne bi mogao kretati po bilo kojem svijetu. Na tijelo se obično obraća najmanje pozornosti, međutim osobno sam prepoznao mnoge koristi od rada na taj koan.

Svaki sudionik meditira na svoj koan, ali oni koji prvi puta sudjeluju u ovom programu meditiraju na fundamentalne koane, a nakon toga rade prema vlastitom nahođenju. Jedna od posljedica ovakvog rada jest multipliciranje energije koja se događa kada se skupe ljudi koji hodaju istim putem. Takav energetska razina olakšava sudionicima upadanje u direktno iskustvo istine.

Barijere su ono što stoji između čovjeka i direktnog iskustva istine o tome tko on doista jeste, o tome što je život, što je drugo ljudsko biće, itd.  One se javljaju kao neposredna posljedica rada tehnike – pokušaja čovjeka da doživi direktno iskustvo istine. Barijera se može slikovito prikazati kao psa čuvara koji čuva put do „dvorca istine“. Dok je osoba daleko od dvorca ona ne zna da pas čuvar postoji. Kada se primakne dvorcu, pas počinje da laje iz mraka, izazivajući nelagodnost i strepnju. Što se čovjek više primiče, pas sve glasnije laje, i kada je čovjek pred samim dvorcem, pas napada i ujeda. U trenutku kada čovjek prodre u dvorac istine, lavež zamire i sve što je prethodilo tom trenutku izgleda kao nestvaran san.

Znanje je iza prepreke

Sa psihoterapeutskog stajališta, barijere su onaj dio ljudskog iskustva koji nije u potpunosti prihvaćen i proživljen kao dio vlastite duše. Ono što barijeru uključuje, to je i isključuje. Put iz krize vodi kroz krizu. Barijere mogu biti fizičke prirode, emocionalne, mentalne, i voljne. Prije dolaska na Intenziv ne treba pasti pod utjecaj barijera, jer smisao barijera je zaustaviti sudionika od promjene, spriječiti ljudski napredak. Barijera je tu kako bi održala postojeće nepoželjno stanje. U barijeri bi osoba trebala pronaći inspiraciju za vlastiti napredak, prepoznati vlastiti nedostatak i vlastitom voljom savladati prepreku. Ako prepreka uspije zaustaviti osobu od promjene onda to puno govori o snazi volje takve osobe.

SATNICA TRODNEVNOG INTENZIVA

PRAVILA PONAŠANJA

Tijekom intenziva nema razgovora među sudionicima izuzev komunikacija koje se radi tijekom provođenja tehnike. Nema slušanja muzike, čitanja u pauzama, pušenja i sličnih aktivnosti. Na wc se ide tijekom pauza ili tijekom komunikacije kao aktivni partner, ali bez dužih zadržavanja, obzirom da ima dosta sudionika, a broj wc-a je ograničen. Sve konzultacije koje se tiču direktnog iskustva se obavljaju s majstorom intenziva. Treba poštivati definiranu satnicu. Osobe koje su u emotivnom odnosu ne bi trebale raditi zajedno.

Tijekom intenziva majstor je uvijek u pravu, jer je majstor odgovoran za vaš uspjeh i uspjeh svih sudionika.

Damir Butković

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]