Novac je sredstvo plaćanja, simbol vrijednosti i međuljudskih odnosa. On predstavlja vrijednost stvorenu ljudskim radom. Novac sam za sebe, bez ljudskog rada, nema vrijednost. Ljudski rad daje novcu vrijednost, a ta vrijednost ima svrhu za onoga koji ga je svojim radom stvorio. Kada nije moguće obaviti trampu, novac se javlja kao sredstvo plaćanja u takvom jednosmjernom odnosu. Odnosno, pojedinci ne mogu uzajamno razmijenjivati dobra i usluge, pa se koriste novcem kao sredstvom plaćanja. Količina novca u opticaju ukazuje na to koliko su ljudi međusobno povezani, ondnosno nepovezani. Veća količina novca na tržištu upućuje na to da su ljudi neovisne jedinke koje se međusobno ne povezuju u svom radu. Da su ljudi međusobno povezani, trampa bi bila prisutnija, a novca bi bilo manje. Dakle, količina novca u opticaju jest indikator međuljudskih odnosa.
Novac se dobiva prodajom roba i usluga institucijama u društvenom vlasništuvu koje plaćaju u novcu, jer se usluga takvih institucija ne može kompenzirati. Osim toga normalno je da postoji povezanost pojedinca i društva. Novac primljen od društvenih organizacija se kasnije može koristiti i na individualnom nivou.
Novac igra važnu ulogu u razvoju društva kao cjeline. Kako bi se društvo razvijalo, potrebno je raditi na osobnim slabostima, jačanju međuljudskih odnosa, te ulagati u stvaranje buduće vrijednosti, na individualnom i društvenom planu. Na taj način se regulira količina novca u opticaju, te stvaraju uzajamni međuljudski odnosi. Radi olakšavanja kruženja novca, razvile su se banke kao centralne institucije sa zadaćom realokacije novca na tržištu u svrhu plaćanja i upotrebe novca za stvaranje buduće vrijednosti. Po prirodi stvari, banka nije institucija koja primarno stvara novu vrijednost, niti je primarno tržišni akter. Banka može jedino naplatiti naknadu za obavljenu uslugu alokacije novčanih sredstava, jer ne upravlja sa svojim novcem, već društvenim novcem. Ne može zarađivati na tuđem radu.
Kako se društvo razvija, tako se na tržištu stvara određena količina novca koje u jednom trenutku može biti previše. Prirodno je i normalno da se taj višak uništi ili spremi za neka druga vremena kada će biti potreban. Međutim, kako stara narodna poslovica kaže, prilika čini lopova. Novac ima vrijednost i za lopova, jer se lopov ne oslanja na sebe i svoj rad. Višak novca ukazuje na razvijenost dvosmjernih odnosa i umjesto da se uništi, jer više nema svrhu, banka ga je počela prodavati u obliku kredita čime je novac pretvorila u robu, što novac nikako ne može biti. Bankarska pohlepa je naknadno uvela zlatni standard kojim je zlato koristila kao pokriće i tako stvorila dodatnu količinu novca, a sve pod izgovorom da je zlato nešto materijalno što uključuje ljudski rad, iako od zlata nitko nema nikakve realne koristi. Da su novac i zlato ostali sredstvo razmjene sve bi bilo u redu, međutim, izdavanjem kredita i razvojem industrije nakita novac i zlato su postali roba s tržišnom vrijednošću kojom se može manipulirati. Zlato postaje burzovna roba, a na kredite se uvodi promjenjiva kamatna stopa. Stoga, bankari višak novca nisu uništili, već su društveni višak novca iskoristili za izdavanje kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Kao pokriće za izdavanje kredita banka je imala višak novca, a drugi dio je pokrivala zlatnim rezervama. Zlato i novac ne mogu biti bančino pokriće za izdavanje kredita, jer se radi o tuđim sredstvima plaćanja. Na kredite se ne bi smjela obračunati kamatna stopa., jer banka uopće nije institucija koja se na tržištu može pojavljivati kao stvaratelj nove vrijednosti, a uvođenjem kamatne stope ja baš to postala. Kao osiguranje plaćanja može se koristiti ljudski rad ili kapitalno dobro, ali nikako ne vrijednosni papiri. Iskrivljeni način funkcioniranja banke omogučio je narod koji je obezvrijedio vlastiti rad nesvjesno prihvativši sredstva plaćanja kao robu s tržišnom vrijednošću, te tako odobrio poslovanje banke kao lopovske institucije. I kako to bijaše prikazano u filmu Čarobnjak iz Oza, narod veselo korača stazom popločenom zlatnim polugama, misleći da hoda prema boljoj budućnosti, a zapravo tone sve dublje u ropstvo.
U početku su banke bile društveno vlasništvo, što je prirodno i normalno. Međutim, javnost se natjeralo da prihvati proces privatizacije tako što su oni koji su upravljali društvenom imovinom predstavljeni i proglašeni nesposobnima, a kao riješenje se ponudila privatizacija. Narod je prihvatio privatizaciju i opet obezvrijedio vlastiti rad. Isto kao što danas na političkoj sceni imamo hrpu nesposobnih političara kako bi narod prihvatio nova pravila igre EU. Narod će opet biti opljačkan i još više doveden u ropski položaj. Kao što je primjerice famaceutska industrija vlastitom proizvodu pripisala karakteristike ljudskog imuniteta, te ga sada prodaje nazad hipnotiziranim ljudima, tako je isto financijska industrija uzurpirala ljudsku vrijednost i prodaje ju nazad čovjeku u obliku novca. Bankarski sektor prodaje “tuđi rad” (novac) po visokoj cijeni koja se naziva kamatna stopa. Novac je zamjensko sredstvo ljudskog rada. Banka nije njegov vlasnik i po prirodi stvari ga ne može prodavati. Prodaja novca uništava odnose, odnosno osiromašuje/slabi onoga tko posuđuje novac. Prodaja novca je pljačka vlastitog naroda i korisnika kredita. Prodaja novca je agresija na čovjeka i njegovu vrijednost.
Takvo izmjenjeno bankarstvo promovira materijalizam. U tako izmjenjenom sustavu, onaj koji prema količini novca ili zlata mjeri vrijednost sebe i svijeta oko sebe smatra sebe bezvrijednim, pa kroz novac mjeri vlastiti i tuđi uspjeh. Nije novac taj koji ima vrijednosti, nego si ti taj koji ima vrijednost. Onaj koji sebe smatra nesposobnim ili se osjeća nesigurnim, gomilati će novac. Negativna strana novca kao robe je ta što omogućava život bez rada. Čini osobu lijenom i nesposobnom. Osoba propada, jer novac sprječava daljnji ljudski rast. Novac je potreban kako bi se olakšala trgovina, a ne da se njime mjeri nečija vrijednost. Činjenica je da oni koji imaju novca nešto rade u životu, i sav višak novca koji osobi nije potreban bi trebao biti vraćen društvu, jer društvo je također razlog zašto netko ima novaca. Pri tome ne mislim na filantropa Billa Gatesa koji novac donira vlastitim udrugama. To bi trebala biti uloga banke, da spriječi nastanak centara moći, zbog opasnosti koju pozicija moći donosi. Međutim danas je sve naopako, pa slijepci misle da imućan čovjek nešto vrijedi. Suštinski bi tako trebalo biti, ali tako danas nije. Bankari su imućni, ali to nisu stekli vlastitim radom, već lopovlukom. To što se vozaju u skupim autima, sastanče, jedu i piju na tuđi račun nije stvaranje nikakve nove vrijednosti.
Današnji financijski manageri se ne osjećaju kao lopovi, jer nisu bili sukreatori takvog sustava, već su izprogramirani na iskrevljeni način razmišljanja, a radeći na takvim pozicijama im se diže ego u nebesa, te imaju osjećaj lakoće življenja. Kreatori iskrivljenog sustava su se povukli sa scene i upravljaju procesima iz sjene. Ovaj trend je uočljiv svuda po svijetu. Zapošljavaju se mladi manageri, jer kao “na mladima svijet ostaje”. Duša takvih osoba je izjedena novcem, moći, idejom spašavanja svijeta i sl., te je osoba uvjerena da radi ispravno.
Svi oni koji se bogate na razlici u cijeni dionica, valuta, bitcoina, zlata i svega ostalog što bi trebalo biti sredstvo razmjene su neradnici koji ništa u svom životu nisu stvorili, pa manjak vrijednosti nastoje kompenzirati stanjem na bankovnom računu. Ono što stoji u pozadini takvih bankovnih računa jest nesigurnost u sebe i svoj rad, nesposobnost, pohlepa, potreba za stjecanjem moći, sigurnosti, itd. Milioni se ne zarađuju, milioni se otimaju. Nije smisao života biti bogat, već biti ostvarena osoba. Novac nikada ne bi trebao biti problem onome tko radi, međutim, živimo u društvu u kojem neradnici imaju najviše. Najveći neradnici su bankari, jer od njih čovjek nema baš nikakve koristi. Upravljaju tuđim novcem, a u novije doba s umjetno stvorenim novcem (poput zlata i elektronskog novca) koji predstavlja budući ljudski rad, i na to također obračunavaju visoku kamatnu stopu. Sve puste milijarde koje dolaze u obliku poticaja EU su đavolji novac, jer se tako potiče stvaranje/održavanje centara moći i potiče ropstvo. Centri moći su ti koji stvaraju inflaciju, jer imaju neograničenu kupovnu moć sa kojom se ostatak populacije ne može nositi. Ratovi, “nedostatak” hrane i energenata i financijski i drugi analitičari koji to sve prate, samo su pijuni za odvlačenje pozornosti sa centralne banke kao kreatora inflacije i političke i gospodarske elite koja namjerno manipulira i razdvaja ljude, te na takav način preusmjeravaju tržišna kretanja u svoju korist. Inflaciju ne stvara tržište, ali tržište postaje sudionik nastanka inflacije provođenjem onoga što elita traži.
Kao što rekoh, višak novca treba biti povučen sa tržišta. Međutim, to se ne događa. Kupovna moć centara moći se preljeva do određenog broja ljudi, ali ne na sve. Pohlepni trgovci zanešeni zakonom ponude i potražnje, strahovima, neizvjesnošću, dižu cijenu u nebesa. Dizanje cijena im prolazi jer novca na tržištu ima previše, i tako se čovjek nalazi u začaranom krugu čiji sudionici će sami sebe pojesti. Takav sustav izbacuje sve radišne i kreativne ljude koji se svojim načinom života i rada ne mogu cjenovno boriti sa centrima moći. Njihov rad je obezvrijeđen u takvom sustavu.
Sve ono što nema zdrave temelje i treba biti obezvrijeđeno, međutim to nije smijer kojim se danas ide. Sve ono što nema zdrave temelje dobiva na vrijednosti. U današnjem društvu se uopće ne potiče pojedince na kreativnost i stvaranje nove vrijednosti, već ih se uči kako promijeniti svijet na “bolje” kroz IT industiju, farmaciju, financijski sektor, umjetnu inteligenciju, politiku, medije, energetiku, zaštitu okoliša (čitaj ugljični otisak), a sve kroz demonske centre moći. Spomenute industrije same po sebi nisu loše, ali su izmjenjene i koriste se u ime demonskih sila. Djelatnici ovih industrija pomaži u zarobljavanju čovječanstva. Manje više se radi o prodanim dušama koje toga nisu svijesne.
Četvrta industrijska revolucija donosi elektronski novac kojim će upravljati centralne banke. Kada se plan dovrši do kraja, a ja bih rekao da je to već gotova stvar, nova vrijednost će se stvarati u virtualnom svijetu (digitalni ID, digitalni avatar, lajkovi, digitalni novčanik, online prijateljstva, itd). Plastično rečeno, ostati će samo građevina. Ljudski rad će biti zamjenjen robotima. Sva hrana će biti proizvedena u labaratoriju, što već i sada nije daleko od istine. Sa novcem će se moći manipulirati po volji pojedinca (kao i danas), a korisnik bankovnog računa će iz vlastite nesposobnosti biti prisiljen prihvatiti neprihvatljive uvjete poslovanja. Čovjek neće stvarati ništa opipljivo u fizičkoj realnosti. Danas se cijene programeri i farmaceuti. Komercijalne banke će lagano izgubiti na vrijednosti, jer za njima više neće biti tolika potreba. Sve će biti elektronski, automatizirano preko centralnih banaka. Sve će to biti lako za izvest jer će masa prihvatiti nova pravila igre iz vlastitog komfora da se ne mora suočiti s vlastitim nesposobnostima. Ljudi će raditi da bi održavali sustav, a kao nagradu će dobiti jedno egzotično putovanje godišnje ili priliku imanja obitelji (čitaj stvaranje novih robova), što čini temeljni smisao života takvih ljudi. Takva odluka će skupo koštati čovjeka. Osim toga, isti postupak je kroz povijest ponovljen nekoliko puta, samo će mrkva promjeniti formu.
Prvo se pojavio višak novca, kojeg su banke pretvorile u tržišnu robu, a zatim je predstavljen zlatni standard koji je na valu industrije nakita i rijetkosti zlata omogučio manipulaciju tržišnom cijenom. Zasljepljeni zlatnim sjajem narod obezvijeđuje vlastiti rad. Prihvaća i sve popratne bankarske “proizvode” i derivate, te u konačnici i privatizaciju. Svaki puta je mrkva bila komfor i jednostavnost. U startu je bio problem nositi zlato, jer tko će šetati sa zlatnom polugom u đepu, pa su banke kreirale banknotu kako se zlato ne bi trebalo nositi, već ga držati u bančinom trezoru. Po istom principu slijede čekovi, kreditne i debitne kartice, i sve to “za najviše dobro čovjeka”. Elektronski novac (CBDC – central bank digital currency) se predstavlja na isti način, i narod će opet popušiti misleći kako je nešto dobio. Pojavom viška novca banke su novac pretvorile u robu. Sa zlatom je obezvrijeđen ljudski rad. Privatizacija je nudila sigurnost, a stvorila centre moći i siromaštvo, te dovela narod u ovisnički položaj. Elektronski novac nudi jednostavnost i anonimnost, a čovjek će u potpunosti izgubiti financijsku i egzistencijalnu kontrolu.
Sve dok čovjek ne otvori oči i ne prizna samom sebi da zlo postoji, promjene neće biti. Sve ove ideje koje su se događale kroz povijest i danas nisu suštinski loše, ali su bile iskorištene na negativan način protiv čovjeka. Čovjek radi dok je živ. Rad koji proizlazi iz nas samih nas oplemenjuje, čini nas zadovoljnim i po prirodi stvari radimo to dok smo živi, jer postoji ljubav prema onome što radimo. Kroz rad se povezujem s drugima. Pojam mirovine je politički trik koji promovira ropstvo i nezadovoljstvo. Onaj tko radi za mirovinu već je nezadovoljan, a odlaskom u mirovinu nezadovoljstvo postaje veće, jer se stječe razumijevanje da je osoba pokradena radeći za drugog. Oni koji imaju sreće možda rade ono što vole i na kraju dobiju Rolex i određenu količinu novca s kojim donekle mogu zatrpati vlastito nezadovoljstvo, jer nema zadovoljstva u robovlasničkom odnosu niti u materijalnim stvarima. Ovo se odnosi na sve one koji su prodali dušu vragu i za njega obavljaju prljav posao. Bez obzira da li šutke prihvaćaju, okreću glavu ili su svjesni akteri.
Činjenica je da je odmor dio procesa, ali rad nikada ne prestaje. Rad se transformira s godinama. Čovjek ne radi iste stvari, ne radi na isti način, ali radi. Novac sam za sebe nema vrijednost. Ti si ta vrijednost i svojim radom stvaraš novac. Svatko je vrijedan na svoj način. Čak i oni koji su se u potpunosti predali sustavu imaju vrijednost, jer da nemaju sustav bi ih izbacio, što i hoće u jednom trenutku kada u potpunosti budu iskorišteni i bezvrijedni sustavu.
Elektronski novac sam po sebi nije loš, ali ako se nađe u rukama psiihopata onda se pretvara u sredstvo porobljavanja. Sustav kakav postoji danas, a i ovaj virtualni prema kojem se ide, zahtjeva drastične promjene kojima bi upravljali odgovorni i zreli ljudi, a ne duševni bolesnici. Osloboditi se duševnog bolesnika se može jedino ne prihvaćanjem njegovih ideja, te predstavljanjem novog sustava kojeg bi ljudi trebali prihvatiti van postojećeg sustava demonkracije. Zajedništvo u različitosti, povratak prirodi, te postavljanje odgovornih i zrelih ljudi na drušvene funkcije je riješenje, ali rekao bih da se tako nešto neće dogoditi. Kompromisno riješenje je da se zajedničkim neprihvaćanjem elektronskog IDa može donekle održati kakva-takva sloboda. Sve ostalo vodi u trajni zatvor u kojem će biti “dobro” samo onima koju će slijepo provoditi ono što im vladari takvog sustava narede.
Trgovina valutama je obezvrijedila ljudski rad. Zlatnim standardom i privatizacijom su poremećeni ekonomski odnosi. Elektronskim novcem ugasiti će se ekonomska volja, te će se ukloniti papirnati novac iz opticaja. Umjetna inteligencija će ugasiti slobodu mišljenja. Čovjek će u potpunosti biti vođen izvana prema potrebama vladara, umjesto da bude slobodno duhovno biće. Biće koje je samo sebi oslonac, koje ima mogućnost uzajamnih odnosa, kreativnog izražavanja volje i slobodu mišljenja.
Probuditi se u takvom sustavu biti će gotovo nemoguće, jer će ljudska aktivnost biti u potpunosti pod kontrolom. Za oduprijeti se takvom sustavu biti će potrebne ogromne količine energije i određeno vrijeme, što je već i danas luksuz. Jednom kada se projekt završi, definirat će se univerzalni temeljni dohodak pod izgovorom međuljudske jednakosti i na takav način spriječiti potencijalni građanski neposluh, umrtviti ljude, učiniti ih totalnim neradnicima. To će naravno biti moguće jer će novac biti virtualan. Novac više neće predstavljati ljudski rad, već ljudski nerad. Takav novac moći će se izdavati u neograničenim količinama.
Činjenica jest da nismo svi u istom stanju svijesti i stupnju odgovornosti, ali bi cijena rada po jedinici vremena trebala biti jednaka za sve, jer ne postoje bitniji i manje bitniji poslovi. Cijena rada varira sukldano vremenu koje je potrebno da se nešto odradi. Pa koliko radiš, toliko imaš. Rad je rad. Rad ne poznaje razlike. Ili radiš ili ne radiš. Bitno je da postoji ljubav prema radu i zadavoljavajući stupanj odgovornosti, a odstupanja u kvaliteti tada su minimalna. Krucijalni faktor je iskustvo, zato postoji edukativni sustav koji je više fokusiran na praksu. Ne možeš postati aktivni sudionik na tržištu bez da si savladao zanat. Školstvo se ne bi činlo i predstavljalo kompliciranim, jer svako pravo znanje je jednostavno, ako prema njemu osoba ima afiniteta. Primjerice, kada otvorite sat u njemu se može pronači puno kotačića različitih veličina koji zajedno pokreću sat. Ako uklonite jedan kotačić, sat će prestati raditi ili neće raditi ispravno. Prije prodavanja satova potrebno je otići u školu i naučiti kako napraviti sat. Što je proizvod sofisticiraniji, znači da je stupanj edukacije bolji, uloženo je više vremena, pa je i cijena viša. Uvođenjem financijske nejednakosti neki bi htjeli biti veliki kotač, neki mali, neovisno o stanju svijesti i stupnju odgovornosti kojeg netko ima, i na takav način se uklanja ljubav. Ljudi trče za novcem i tako se dovode u poziciju da rade poslove koje ne žele niti su za takve poslove sposobni. Kada bi postojala financijska jednakost ljudi bi radili ono što uistinu vole, a od čega društvo ima koristi. U takvom društvu odobravali bi se beskamatni krediti, a oni koji svojim radom ne bi bili u stanju vratiti kredit, bili bi angažirani u društveno korisnim aktivnostima. Postojali bi centri moći, ali bi njih vodili odgovorne osobe u ime društva, a ne psihopati. Višak novca bi se uklanjao sa tržišta, te bi se poticali uzajamni odnosi. Energija bi bila besplatna i dostupna svima. Ukinula bi se trgovina valutama, jer novac nije roba. Svaka zemlja bi koristila svoju valutu, što predstavlja njen ekonomski identitet, a količina strane valute govori o razvijenim odnosima van zemlje. Uzroke osobnih problema bi svatko pronalazio unutar sebe. Svijetom bi vladali univerzalni nepisani zakoni, te bi se spriječavalo širenje svih oblika devijacija. Ovo je naravno pojednostavljena verzija, ali suština je jasna. Iz današnje perspektive može se reći utopijski pogled na svijet.
No, obzirom da večina podržava distopijski smijer, univerzalni temeljni dohodak će čovjeka svesti na prosjački štap. U takvom sustavu upitna je naravno i ljudska egiztencija, odnosno, ljudi će biti genetski modificirani za održavanje sustava. Uvesti će se kontrola rađanja djece, odnosno, tko zna hoće li se uopće razvijati u maternici žene ili muškarca ili možda u nekom inkubatoru. Dolazak na Zemlju će se predstavljati kao dolazak u “Raj”, biti će gužva u nižem astralu, jer pod utjecajem marketinških trikova svi će silom htjeti na Zemlju. Neki jer su još uvijek hipnotizirani, neki jer imaju neraščišćene odnose i nedovršene poslove, neki jer dolaze po nagradu kod vraga, neki iz znatiželje, itd. U svakom slučaju, neće svi moći odjednom, već jedan po jedan, prema definiranim prioritetima. Tako će se održavati demonski perpetum mobile. Ljudi će trčati u krug za novcem koji se u začaranom krugu uvijek vraća demonskim službenicima (bankarima i svečenicima). Uglavnom, totalna kontrola, totalni gubitak kontakta sa realnošću, s prirodom, sa sobom. Čini se da financijska kriza već jako dugo traje. Tako je kako je. Svatko je odgovoran za sebe i svoju karmu, a karma je neumoljiva. Sretno!
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!