Dezorijentiranost je stanje nepoznavanja vlastite prirode i multidimenzionalne strukture manifestacije. Dimenzija je beskonačno, međutim za ljudski razvoj važno je navesti temeljnih dvanaest dimenzija koje se manifestiraju u obliku imena, smisla, svrhe, sjećanja, vremena, smjera, konteksta, sredstva, okoline, iskustva, neiskustva i Ja, kako je prikazano na donjoj ilustraciji. Vrtlog je simbolički prikaz procesa manifestacije i iskustva. Redosljed dimenzija je nebitan, jer se dimenzije mogu promatrati iz različitih točki gledišta. Dimenzija neiskustva ne može biti prikazana jer za promatrača ne postoji.
Pojedinac sebe može prepoznati jedino direktnim iskustvom, sadržajem svijesti koji se javi kao posljedica direktnog iskustva. Radi se o duhovnoj dimenziji ili dimenziji izvora koju nije moguće percipirati, već jedino doživjeti. Kreacija se događa kada svih dvanaest dimenzije međusobno rezonira.
Dezorijentiranost je multidimenzionalna pojava i kao takvu je treba promatrati. Da bi se uopće moglo pričati o dezorijentiranosti potrebno je znati što je orijentiranost i koji su temelji orijentiranosti. Za to je potrebno razumijevanje temeljne konstrukcija spoznaje, pozornosti, direktnog i indirektnog iskustva i multidimenzionalnosti.
TEMELJNA KONSTRUKCIJA SPOZNAJE
Sve oko nas je vlastita kreacija koju se promatra percepcijskim organima. Tijelo je nosioc percepcijskih organa, a duša je nosioc svijesti. Dušom se osjeća vlastita kreacija koje je u beskonačnom pokretu, beskonačnih nijansi, uvijek promijenjiva. Odnos duha s dušom i tijelom je beskonačna igra. Duh beskonačno živi u svijetu jedinstva, a dušom i tijelom doživljava vlastitu kreaciju na dualan način. Duh spoznaje direktno, a dušom i tijelom kao posrednicima prepoznaje svojstva onoga na što je usmjerena pozornost. Temeljna duševna sredstva spoznaje su misli, osjećaji i volja. Da bi se nešto spoznalo prvo treba imati volju za spoznajom. Razumijevanje se događa kada objekt i subjekt funkcioniraju na istim frekvencijama, kada rezoniraju.
Svojstva pojava su različita ovisno o dimenziji u kojoj se promatraju. Fizička dimenzija se temelji na principu sudara, pojave se odbijaju jedna od druge. U duševnoj dimenziji pojave su više fluidne, međusobno se isprepliću, ali još uvijek postoje jasne granice između pojava. U duhovnoj dimenziji nema granica, sve je jedno.
Svaka pojava je multidimenzionalna, istovremeno djeluje u svim dimenzijama i svjetovima. Svijet u kojem živimo je također multidimenzionalan, međutim pozornost je danas uglavnom usmjerana na fizičku dimenziju koja se čini „najrealnijom“ jer je pojedincu najkonkretnija. Fizička dimenzija je usporena baš iz razloga kako bi se moglo uživati u plodovima vlastite kreacije, za razliku od duševne dimenzije gdje se odvija priprema i nacrt onoga što će se tek kreirati u fizičkoj dimenziji. Kreator treba proživjeti vlastitu kreaciju, jer bi inače kreiranje bilo besmisleno. Bez obzira na snažan omamljujući utjecaj fizičke dimenzije pojedinac ima sposobnost spoznati ukupno postojanje.
Kao što ljudsko oko ne može vidjeti samo sebe, tako niti duh ne može vidjeti samog sebe. Duh se može jedino doživjeti direktnim iskustvom ili se može prepoznati u ogledalu i u vlastitim kreativnim djelima. Kao što i gornja slika prikazuje, orao sebe može prepoznati u vlastitom odrazu, ali orao nije taj odraz. Količinu razumijevanje koju će pojedinca steći ovisi o načinu spoznavanja i smjeru pozornosti.
POZORNOST
Svakodnevna ljudska djelatnost temelji se na sposobnosti povezivanja događaja, na sposobnosti stvaranja odnosa sa okolinom. Što god čovjek radio i gdje god se nalazio potrebna mu je orijentacija, potreban mu je kompas, svijest o tome što određena pojava jest i svijest o njenim karakteristikama kako bi se osoba mogla na ispravan način postaviti prema promatranoj pojavi i okolini u kojoj djeluje. Potrebno je direktno iskustvo i čisti percepcijski organi. Prazni pojmovi nepovezani sa okolinom na ispravan način čine osobu dezorijentiranom.
Za čistu percepciju osoba treba prigušiti vlastitu individualnost i dozvoliti da objekt na koji je usmjerena pozornost priđe u izvornom obliku manifestacije. Pozornost je nužno usmjeravati na sve dimenzija postojanja određene pojave kako bi se prepoznao njen ukupan utjecaj u određenim okolnostima.
Kada percepcijski organi nisu čisti, javlja se projekcija određenog duševnog sadržaja na objektu promatranja. Osoba vidi određeni objekt obojan vlastitim duševnim sadržajima i kao takvom mu pridaje značenje i svojstva koja mu ne pripadaju. Kada osoba ima potrebu komunicirati s tim objektom – ne uspijeva, jer komunicira sa svojom predodžbom, a ne s onim što određeni objekt zapravo jest. Osoba pokušava stvoriti odnos s nečim što ne postoji u njenoj okolini.
Svaka pojava utječu na svijest promatrača multidimenzionalno. Stanje svijesti promatrača definira način doživljavanja pojave u određenoj dimenziji. Kada je nečija pozornost fiksirana tada osoba jednostavno zanemaruje određene utjecaje i svoju pozornost usmjerava u jednu određenu točku iz jedne dimenzije. Do nove spoznaje se može doći jedino novim iskustvom. Novo iskustvo se također odnosi i na promatranje proživljenih iskustva, ali iz nove točke gledišta.
Kada promatrač ne obraća pozornost podjednako na sve dimenzije postojanja određene pojave, javlja se slabiji ili snažniji oblik dezorijentiranosti. Svaka pojava se događa u određenom vremenu i prostoru i kada se prema njoj postavi na neispravan način, javlja se određena vrsta napetosti. To je poput slaganja puzzli. Svaka puzzla ima svoje mjesto i njenim postavljanjem na pravo mjesto dobiva se slika koja zrači skladnošću. Kada se puzzla postavi na krivo mjesto nastaje deformirana slika. Za ispravno postavaljanje puzzli nužno je poznavati i okolnosti. Jedna puzzla se pridružuje ostalim puzzlama samo ako međusobno rezoniraju. Ako ne rezoniraju, nastat će određeni tip deformacije. Nemoguće je znati unaprijed konačni rezultat, ali moguće je znati rezonira li nova puzzla s već složenim puzzlama. Zbog navedenoga je nužno poznavati multidimenzionalnu strukturu svake pojave kako bi se prepoznao njezin ukupni utjecaj i s njom izgradio ispravan odnos. Izvorni duhovni nacrt će se manifestirati jedino kada pojave rezoniraju.
Modela usmjeravanja pozornosti je beskonačno mnogo i svako necjelovito usmjeravanje pozornosti na određeni način čini osobu dezorijentiranom.
Kada osoba dovoljno dugo proživljava iskustvo određene pojave i usmjerava pozornost na sve dimenzije njenog postojanja, postići će iskustvo optimalne orijentiranosti.
DIREKTNO I INDIREKTNO ISKUSTVO
Izvor je jedan, a iskustva su beskonačna. Spoznaja proizlazi iz iskustva. Iskustvo može biti direktno i indirektno (dualno). Određenu pojavu nužno je doživjeti u svim dimenzijama kako bi se osoba na ispravan način postavila u zadanim okolnostima. Direktno duhovno iskustvo je jednako za sve. Direktnim duhovnim iskustvom se spoznaje tko ili što određena pojava jest. Sva ostala iskustva dovode do spoznaje svojstava određene pojave. Za razliku od duhovne dimenzije, pojave u duševnoj i fizičkoj dimenziji promatraju se na dualan način. Pojave se u ovim dimenzijama kontinuirano mijenjaju a karakteristike određene pojave se prepoznaju direktnim duševnim i fizičkim iskustvom. Ovisno iz koje dimenzije proizlazi iskustvo, možemo razlikovati direktno fizičko iskustvo (iskustvo određenog događaja – činjenica), direktno duševno iskustvo (duševna činjenica – misli, osjećaji i namjera) i direktno duhovno iskustvo (apsolutno znanje). Ukupna iskustva su ono što osobu čini bogatom i sposobnom za život.
Nasuprot direktnoj spoznaji nalazi se indirektna spoznaja koju sačinjava neiskustvo (apsolutno neznanje) i posredno iskustvo (informacija). Obzirom da jedino direktno iskustvo nadilazi dualnost treba biti svijestan da se posredna iskustva manifestiraju u beskonačno oblika između dviju krajnosti, kao što između crne i bijele boje ima beskonačno boja. Informacija je osobno iskustvo onoga koji iznosi informacije o određenoj pojavi i njenom značenju. Inormacija nije nužno rezultat osobnog iskustva druge osobe i nikako ne predstavlja sam objekt, već reklamu određenog objekta. Svrha i smisao reklame ne ovise o objektu, već o onome tko prezentira objekt, pa prema tome s informacijama treba biti poprilično oprezan ako ih se planira uzimati zdravo za gotovo ili ako ih se planira istraživati, jer njena svrha osim inspiracije može biti odvlačenje pozornosti. Beskonačno je oblika informativne manipulacije. Zbog navedenog je također važno da osoba poznaje vlastita iskustva i smjer vlastitog kretanja, kako ne bi nasjedala na metode manipulatora. Vlastita orijentiranost se postiže osobnim iskustvom.
Sve skupa, dakle direktna i indirektna iskustva imaju inspirativnu ulogu. Sve je međusobno povezano i sve utječe jedno na drugo. Koja iskustva će pojedinac odlučiti proživjeti ovisi o tome da li okolina rezonira s potrebama pojedinca, odnosno postoji li dovoljna jaka inspiracija za ulazak u novo iskustvo.
MULTIDIMENZIONALNOST
Gornja ilustracija prikazuje multiminezionalnost kroz trodimenzionalne sektore, svaki sa jednom specifičnom karakteristikom, dok sve sektore zajedno na okupu drži duh.
Prva trodimenzionalnost (duh, iskustvo i neiskustvo) = nevidljivost
Druga trodimenzionalnost (ime, smisao, svrha) = sadašnji trenutak
Treća trodimenzionalnost (sjećanje, vrijeme, smjer) = ukupno iskustvo
Četvrta trodimenzionalnost (kontekst, sredstvo, okolnosti) = djelo
Realizacija počinje iskustvom sadašnjeg trenutka kojem osoba dodijeljuje određeno ime, prepoznaje smisao i svrhu, povezuje s svojim prošlim iskustvima, nakon čega slijedi realizacija. Ono što omogućuje neprekidan proces realizacije je veza između pojedinca i okoline. Trenutak kada osoba iskusi određenu pojavu dovoljan broj puta, u vlastitoj okolinu može pronaći nove neproživljene pojave koje omogučuju nova iskustva i daljnje bogaćenje. Obzirom da se sve konstanstno mijenja, proces učenja je beskonačan.
Ja, iskustvo i neiskustvo (prva trodimenzionalnost)
Temeljna karakteristika ovog sektora je nevidljivost koji se očitava u posljedicama određene aktivnosti. Samo je jedan izvor i osoba ga postaje svijesna jedino preko posljedica direktnog iskustva. Razumijevanje ovih dimenzija se stječe iskustvom, kvantnim „skokom“ iz poznatog u nepoznato.
Iskustvo je također nevidljivo pojedincu, jer je nemoguće imati više aktivnosti u jednom trenutku. Kada osoba nešto radi, proživljava određeno iskustvo, i tada nije u stanju usmjeravati pozornost na ono što čini. Usmjeravanje pozornosti je također aktivnost. Pozornost se može usmjeriti samo na posljedicu vlastitog rada nakon što je sam rad odrađen. Pozornost nije moguće usmjeravati na sam rad, jer bi to značilo da osoba može činiti dvije aktivnosti od jednom, a to je nemogće. Samo je privid da je tako nešto moguće zbog brzih izmjena stanja djelovanja i usmjeravanja pozornosti na vlastita djela.
Neiskustvo se odnosi na ono s čime čovjek uopće nema iskustvo, pa je samo po sebi razumljivo da o tome nema nikakav oblik svijesti. Ako pojedinac s nečim nema iskustva ili ako je nešto nevidljivo ne znači da ne postoji. Pojedinac može jedino iz životnog iskustva znati da postoje pojave s kojima se u životu prvi puta susreo, pa iz toga zaključuje da postoje pojave s kojima se još nije susreo.
Vrlo je važno napomenuti da se lekcije uče beskonačno, pa u tom kontekstu pojedinac treba biti svijestan opasnosti koja se skriva u nepoznavanju ove činjenice. Opasnost je ta da iskusna osoba može postati poput kamena misleći da sve zna, dok je neiskusna osoba poput plastelina koji može poprimiti oblik potreban manipulatorima.
Ime, smisao, svrha (druga trodimenzionalnost)
Osoba je sposobna razlikovati iskustva imenovanjem na temelju čega vlastita iskustva i dovodi u odnos s okolinom. Svako iskustvo ima svoje ime. Samosvijesna osoba prepoznaje vlastita iskustva. Takva osoba ima jako puno različitih pojmova za sve vrste različitih iskustava. Korištenjem jednog pojma za različita iskustva nastaje nerazumijevanje. S informacijama treba biti pažljiv. Potrebno je znati od koga se preuzimaju informacije kako ne bi došlo do nerazumijevanja i dezorijentiranosti.
Svaka riječ ima određeno znaćenje. Kada se riječima pripiše pogrešno značenje osoba se na pogrešan način postavlja prema svijetu. Svatko bi za sebe trebao razlikovati vlastita iskustva od informacija primljenih iz okoline. Kada osoba nema iskustvo onoga što netko drugi prenosi tada ne postoji svijest o značenju onoga što netko prenosi. Slijepim preuzimanjem tuđeg značenja osoba svjesno ili nesvjesno prihvaća da joj vlastiti put spoznaje definira okolina.
Značenje (smisao) proizlazi iz osjećaja. Značenje je duševnog karaktera. Ono što je pojedinac osjetio ima određeno značenje na temelju kojeg se ponaša u određenom trenutku prema vlastitoj okolini. Određena pojava se može doživjeti na beskonačno načina. Dva različita pojedinca mogu imati iskustvo iste pojave, ali njihova značenja su različita obzirom da pojavu doživljavaju s različitim prošlim iskustvima i iz drugačije točke gledišta. Pojedinac treba znati što određena pojava znači za njega kako bi mogao usporediti što ista pojava otprilike znači za nekoga drugog, kako bi se na optimalan način postavio prema svijetu, te se u konačnici kreativno ostvario.
Kreativnost se izražava voljom koja se očituje u dijelima. Kada je osoba svjesna svojih iskustava, kada zna vlastite potrebe i kojim smjerom ide tada je namjera te osobe precizna. Namjera sama po sebi nema snagu, snaga proizlazi iz izvora. Kada je snaga usmjerena na točno određeni način određenim smjerom tada se događaju čuda. Pojediac bi trebao znati na koji način ima potrebu kreativno se izraziti.
Sjećanje, vrijeme, smjer (treća trodimenzionalnost)
Sjećanje se odnosi na prikupljena iskustva koja ja pojedinac skupio tijekom vlastitog života. Radi se o određenim duševnim utiscima koji se manifestiraju u obliku predodžbe, misli i osjećaja u trenutku kada osoba usmjeri pozornost na određeni utisak. Multidimenzionalnim usmjeravanjem vlastite pozornosti na takve utiske osoba stječe razumijevanja vlastite osobnosti i karaktera. Važno je poznavati okolnosti u kojima je nešto nastalo, jer sve ima svoj tijek razvoja. Sjećanja nisu tu kako bi omogućila osobi da proživljava jednu pojavu više puta, već su također tu kako bi osoba iskusila nešto novo.
Za transformaciju je potrebno vrijeme. Transformacija svijesti se događa trenutno, međutim za taj događaj je potrebna priprema koja zahtjeva određeni vremenski period. Što je priprema bila kvalitetnija transformacija će biti snažnija. Transformacija je beskonačan proces, a koliko vremena će za transformaciju biti potrebno ovisi o snazi djelovanja pojedinca.
Svaka djelatnost ima određeni smjer. Djelatnost ovisi o osobnim potrebama koje se kroz život skupljaju. Što je određena potreba intenzivnija to je vjerovatnije da će se pojedinac kretati u tom smjeru. Osobne potrebe ovise o tipu iskustava koje je čovjek proživio.
Kontekst, sredstvo, okolina (četvrta trodimenzionalnost)
Svako pojava se doživljava u određenom kontekstu i okolnostima. Kontekst je osobnog karaktera kojeg pojedinac ima potrebu proživjeti. Česti konteksti unutar kojih se doživljavaju situacije su obiteljski, partnerski, poslovni, religijski, itd.
Fizičko tijelo kao sredstvo osobnog razvoja je jedno duhovno biće u službi pojedinca. Prema tijelu se treba ponašati s poštovanjem, jer i ono ima svoje potrebe bez obzira na činjenicu da se kreće u smjeru kojeg čovjek odredi. Ono ima svoj tip svijesti, komunicira s pojedincem, zna vlastite potrebe. Nalazi se u čovjekovoj užoj okolini i nužno ga je istražiti do određenog stupnja kako bi ga se znalo koristiti i iskoristiti za kreativno izražavanje u široj okolini.
Za razliku od konteksta okolina je tu da potiče daljnji osobni razvoj. Duhovna bića iz okoline imaju druga svojstva i ponašaju se drugačije od promatrača i na temelju toga promatrač prepoznaje sebe, svoje sposobnosti i svoja djela. Djela su odraz nečije kreativnosti koja nastaju uz pomoć zajedničkog djelovanja svih duhovnih bića. U okolini postoji beskonačno oblika duhovnih bića od čvrstih i fizičkom oku vidljivih do vrlo rijetkih i fizičkom oku nevidljivim.
OBLICI DEZORIJENTIRANOSTI
Postoji samo jedan izvorni oblik dezorijentiranosti, nepoznavanje sebe. Osoba može misliti da je tijelo, da je misao, da je osjećaj, da je bilo što na ovom svijetu. Oblik dezorijentiranosti ovisi o tome s čime se pojedinac identificirao. Osoba se može identificirati s praznim imenima i tada će se raditi o intelektualnoj dezorijentiranosti. Onaj koji nije centriran biti će izgubljen u vremenu i prostoru, onaj čija pozornost je fiksirana neće moći doživjeti svijet oko sebe u potpunosti, onaj koji je ostao u svijetu mašte biti će nepovezan s fizičkim svijetom, onaj koji živi u duploj iluziji je totalno izugbljen a da pri tome može misliti da je sve savršeno u redu, itd.
Dezorijentiranost može biti vrlo neugodno iskustvo ako osoba nije svijesna načina kako izaći iz zatvora u koji se sama postavila.
Dezorijentiranost je također sasvim normalna pojava i da je nema ne bi postojala unutarnja potreba za istraživanjem, za razvojem, ne bi postojala orijentiranost, ne bi postojalo znanje. Dezorijentiranost potiče razvoj, kreativnost, prepoznavanje suprotnosti, širenje svijesti, kreativnost itd. Ukratko, potiče na promjenu.
Neki od temeljnih čimbenika zbog kojih se stanje dezorijentiranosti ne transformira u znanje, već pojedinac ostaje u magli su nesvjesna obitelj i prisilni „edukativni“ sustav. To su prve dvije institucije s kojima se dijete suočava kada započne svoj život u ovom svijetu. Umjesto prirodne inspiracija koja se javlja kroz osviještene roditelje i životna iskustva kao jedini pravi edukativni sustav, danas imamo neosvještene roditelje koji misle da su „pobrali svu pamet svijeta“ i da su pametniji od vlastite djece, a prisilni edukativni sustav je taj koji održava jednaki način razmišljanja, lažnu jednakost, lažno jedinstvo, dosadu, lijenost i sl.
Kao posljedica dugogodišnjeg indoktriniranja javlja se rascjep osobnosti. Sve bolesti i svi psihološki poremečaji su zapravo rascjep osobnosti, ne življenje vlastitih potreba u određenom trenutku, već življenje više tuđih života „istovremeno“. Ovisno o intenzitetu manifestacije rascjepa danas imamo bolesti i poremećaje raznog nazivlja. Bez obzira na naziv i opisni karakter određene bolesti, rascjep osobnosti je taj koji stoji u pozadini, odnosno nepoznavanje svoje izvorne prirode.
Rascjep se uvijek javlja kada osoba ne prihvaća okolnosti u kojima se nalazi, već misli da može „svojim“ putem. I može, jer čovjek je slobodno biće, ima mogućnost pogriješiti, međutim sloboda ne znači rad na silu, već podrazumijeva prihvaćanje realnih okolnosti, učenje lekcija, osobnu integriranost i svijest o vlastitoj izvornoj prirodi.
ORIJENTIRANOST
Kada je osoba orijentirana iskustva postaju strukturirana, dobivaju red, povezanost, smislenost. Pojedinac razlikuje iskustvo od neiskustva. Nestaje sumnja, nestaju predrasude, praznovjerja i sl. Osoba je stvorila vlastiti odnos prema svijetu, zna što je prošla i svjesna je onoga što je čeka. Svjesna je da je učenje beskoanačan proces, da je dezorijentiranost normalna pojava, koja može prerasti u bolest ukoliko se lekcije ne uče na vrijeme.
Orijentirana osoba svoju pozornost podjednako usmjerava na sve dimenzije postojanja određene pojave i zna se postaviti na ispravan način u svijetu oko sebe, zna kojim smjerom treba ići i zna da koji god smjer odabere, uvijek ide u nepoznato. Orijentirana osoba je svjesna sebe.
Damir Butković
Related videos:
No comment yet, add your voice below!