Čovjek proživljava događaje na planeti Zemlji kroz fizičko tijelo. Svoj zemaljski put zapoćinje trenutkom začeča u majčinoj utrobi, a trenutkom rođenja prvi puta upoznaju vlastitu obitelj fizički. Njegova obitelj je član određen zajednice, koja je dio jednog društva, koje je opet dio jednog većeg sustava i tako u beskonačnost. Početna točka ovog oblika promatranja čovjeka je fizičko tijelo, a smijer promatrnja u ovom slučaju je od fizičkog tijela prema večim sustavima u okolini.
Promatranje je moguće na isti način i prema sve manjem sustavu, organu, stanici, atomu. Kada bi se ljudsko tijelo rastavilo na dijelove, onda bi to otprilike izlgedalo kao slijedeći prikaz.
Ljudski organizam kao cjelina je jedan sustav koji se sastoji od organa kao njegovih dijelova. Organi se sastoji od niza stanica, stanice od atoma, i tako opet u beskonačnost. Prema tome ljudsko tijelo kao cjelina se nalazi u središtu ljudske pozornosti, s time da se točka pozornosti prema potrebi može promjeniti. Da je čovjek odlučio živjeti na razini atoma onda bi atom bio središte pozornosti, te bi čovjek doživljavao svijet atoma kao što doživljava fizički svijet. S razine atoma fizičko tijelo bi se otprilike moglo, simbolički prikazano, percipirati na slijedeći način.
Međutim, svijet atoma nije središte pozornosti, ali čovjek ima sposobnost usmjeriti vlastitu pozornost i na taj svijet. Uzveeši u obzir duhovnu činjenicu da čovjek nije tijelo, već je tijelo njegovo vozilo, i pored fizičkog tijela čovjek kao multidimenzionalno biće ima na raspolaganju druga tijela s drugim organima, ovisno o dimenziji koju percipira, tako čovjek ima mogućnost percipirati astralnu projekciju svijeta atoma. U trenutku smrti čovjek će napustiti vlastito fizičko tijelo koje će se raspasti, međutim čovjek svoj put nastavlja kao duhovno biće. Kao duhovno biće ima beskonačne sposobnosti. Smisao ovdje je samo ukazati da postoje drugi svijetovi koji su čovjeku nadohvat ruke ako je osoba duhovno sposobna prmaknuti točku pozornosti s fizičkog svijeta na jedan sasvim drugi.
Kao duhovno biće čovjek ima sposobnost komunicirati s vlastitim tijelom na razini organa, stanica, atoma, itd. Obzirom da je stanica osnovna struktura i funkcionalna jedinica svih živih organizama, za iscjeljivanje tijela dovoljno je komunicirati s stanicama, o čemu je pisao Tomislav Budak u svojim člancima i predavanjima pod nazivom „Intencijska energetika“. Međutim, komunikacija je moguća i na razini atoma koja također ima svoj smisao i svrhu. Atom kao i čovjek ima određeni tip svijesti, ima vlastitu dušu i vlastito tijelo.
„Atom je najmanji dio na koji kemijska tvar može biti rastavljena bez otpuštanja elektrona a da se pri tome zadrže svojstva rastavljenog elementa. Atomsku jezgru čine pozitivno nabijene čestice protoni i neutralno nabijene čestice neutroni. Oko jezgre nalazi se elektronski omotač kojim kruže elektroni, negativno nabijene čestice.“ – Wikipedija.
Ako je atom najmanji dio koji zadržava svojstva rastavljenog elementa, te ako se uzme u obzir duhovna činjenica da je život sveprisutan i da smo svi iskustvena bića, onda je i jedan atom iskustveno biće (duhovno biće) u čijem tijelu se lakše može prepoznati ono što je tijekom promatranja kompleksnog ljudskog tijela teže uočljivo. Radi se o povezanosti duha, duše i tijela. Znanost opisuje atom kao jezgru s protonom i neutronom oko koje se vrti elektron. Život se obično povezuje s kretanjem, pa obzriom da se elektron vrti oko jezgre možemo slobodno reći da je atom živ. Stanica je izgrađena od atoma, organi su izgrađeni od stanica, ljudsko tijelo od organa, dakle sve su to živa bića, svako s različitom pozicijom točke pozornosti. Obzirom da se ipak radi o živim bićima onda to znači da se s njima može komunicirati, međutim radi se o u drugačijem modelu komunikacije. Kao što čivjek uči strani jezik, tako isto čovjek treba naučiti jezik tijela. A da bi komunikacijski kanal bio otvoren potrebno je prije svega promjeniti točku pozornosti koristeći tijelesne organe za percepciju iz dimenzija postojanja, promjeniti frekvenciju promatranja kao što se mijenja radio stanica. Nužno je postići rezonanciju.
Atom kao iskustveno biće se može simboličkim riječnikom opisati na način da neutron predstavlja određeni potencijal (buduća iskustva, buduće lekcije), proton predstavlja proživjlena iskustva (naučene lekcije). To bi ujedno bio i razlog zašto proton i neutron čine jezgru atoma. Svi se mi krećemo odrešenim putem na temelju određenih potreba (potencijal) i određenog iskustva (znanje, mudrost), pa tako i jedan atom. Elektron predstavlja smijer, odnosno iskustva koja se trenutno proživljavaju (one lekcije koje se trenutno uče). Dakle, elektron je aktivni dio atoma, a proton i neutron pasivni dio atoma
Sve ovo se također može izraziti i duševnim jezikom. Neutron je neutralan jer nema aktivnu ulogu u određenom trenutku. Ne sudjeluje na aktivan način, međutim prisutan je kao potencijal. Proton je mudrost atoma, nagomilano iskustvo. Evo čak i na Wikipediji piše da je proton najbitniji dio atoma. I na kraju elektron, koji predstavlja istraživački dio duše, iskustva koja se trenutno proživljavaju. Poveznica postoji i s temeljnim sposobnostima – mišljenjem, osjećanjem i voljom. Nad osjećajima ne postoji kontrola, a mišljenje predstavlja subjektivnu sliku, pa prema tome razlikovati organe atoma možemo prema njihovoj volji, ondnosno namjeri. Neutron je nezainteresiran za trenutnu okolinu, proton predstavlja mudrost koja proizlazi iz iskustva, a elektron predstavlja istraživačku prirodu.
Ono što proton, neutron i elektron drži na okupu je atomsko biće određenog tipa svijesti. Proton i neutron su jezgra, potencijal i naučene lekcije, a elektron se vrti oko atomskog bića kao središta, a ne oko jezgre kako to današnja znanost tvrdi. Svaka rotacija ima samo jedno središte, pa tako i sama jezgra treba imati svoje središte, a središte je samo atomsko biće. Skup atomskih bića s jedinstvenom svrhom djelovanja čini tijelo stanice. Atomska bića stanice međusobno rezoniraju, a na okupu ih drži stanično biće. Skup staničnih bića čini tijelo organa koje na okupu drži biće organ. Skup organa koji međusobno rezoniraju čine fizičko tijelo koje na okupu drži čovjek. Slično kao što magnet na okupu drži metal. Kada čovjek napusti fizičko tijelo, tijelo se raspadne do najsitnijeg atoma.
Sve je dio cjeline. Jedan sustav je istovremeno mali i veliki u usporedbi s drugim sustavima. Dok sustavi međusobno rezoniraju niti jedan sustav ne gubi vlastiti karakter, već ima vlastitu slobodu kretanja, i sve se kreću u istom smijeru. To je slučaj kada sustavi međusobno rezoniraju. Poremećaj nastaje kada čovjek ne uči lekcije na vrijeme, pa po prirodi stvari dolazi do odvajanja. U kontekstu fizičkog tijela odvajanje se javlja u obliku bolesti, kada čovjek ne prihvaća principe i funkciju fizičkog tijela, već kao veći sustav nameće vlastite pogrešne principe. To je posljedica nerazumijevanje međusobnog simbiotičkog odnosa čovjeka i tijela.
Sustavi međusobno mogu zajedničkim snagama funkcionirati kao jedno na temelju bezuvjetne ljubavi koja se manifestira u milosrdnom aspektu kao poštivanje, prihvaćanje, priznanje i potvrda, te u nemilosrdnom aspektu kao suprotnost navedenog. Ova dva aspekta se međusobno izmijenjuju na razvojnom putu čovjeka i tijela. Tijelo funkcionira savršeno sukladno okolnostima u koje ga se dovodi, dok čovjek treba poraditi na vlastitom usavršavanju. Čovjek može pogriješiti i to je sastavni dio razvoja, međutim problem nastaje kada čovjek ne uči iz vlastitih pogrešaka, te ne uvodi promjenu u vlastiti život sukladno naučenoj lekciji, već nastavlja putem koji ne rezonira s fizičkim tijelom. Tijelo će naravno odreagirati, a u slučaju da čovjek ne sluša doći će do određene disfunkcionalnosti.
TRI TEMELJNA TIPA ODNOSA
Kao što je već prije rečeno, čovjek nije tijelo, pa prema tome nužno je uspostaviti odnos s tijelom. Također je već navedeno da tijelo funkcionira savršeno u svim okolnostima i u skladu s vlastitim potencijalom. Tijelo nikada ne prekida komunikaciju s čovjekom, uvijek je tu i uvijek je iskreno. Čovjek je taj koji treba uspostaviti odnos s tijelom. Svaki odnos podrazumijeva dvije strane, dva duhovna bića, te odnos jednog prema drugom kao treća snaga
Postoje tri temeljna odnosa iz pozicije čovjeka:
- Ja upravljam tijelom. Ja znam što moje tijelo treba. Ja radim što hoću s tijelom
- Ja ne upravljam tijelom. Ja nemam utjecaja na tijelo
- Ja i tijelo radimo zajedno. Ja i tijelo smo partneri.
Ja upravljam tijelom je odnos u kojem se tijelo doživljava kao objekt prema kojem se pojedinac ponaša kako god ga je volja. Tijelo ne doživljava kao drugo duhovno biće koje je sposobno komunicirati. Za takvu osobu tijelo je sam potrošni materijal s određenim rokom trajanja.
U drugom tipu odnosa pojedinac ne vidi svoju ulogu u odnosu s tijelom, već jednostavno prihvaća fizičko stanje takvim kakvih je. Čovjek misli da on s tjelesnim zdravljem nema veze, već odgovornost za tjelesno zdravlje pripisuje imunitetu, genetskom kodu, vremenu, Bogu, sudbini, itd.
Treći tip odnosa je onaj koji uključuje obje strane. Čovjek sluša tijelo, a tijelo savršeno surađuje. Tijelo radi ono što čovjek traži od njega, ali u skladu s vlastitim principima postojanja i djelovanja. Ovaj tip odnosa uključuje komunikaciju između tijela i čovjeka utemeljenu na bezuvjetnoj ljubavi.
Ovi odnosi mogu zvučati sasvim logično i mnogi se mogu pitati da li je moguće da netko ovo ne razumije. Potvrda da nerazumijevanje postoji je trenutak bolesti kada čovjek umjesto da preispita sebe i vlastite postupke, odlazi kod doktora. Nije doktor taj koji je najpametniji. Svatko je samo svoj majstor i nitko ne može bolje poznavati tuđe tijelo od samog korisnika. Kada nastane određeni problem, čovjek se obično odluči koristiti najbrže metode iscjeljenja, koje zapravo nisu brze niti efikasne, već totalno suprotno, zamagljujuće. Posljedica zamagljivanja je ta da čovjek misli da je problem nestao sve dok se ponovo isti problem ne pojavi u drugačijoj formi. Vrlo često osoba treba imati jako dobar motiv da napravi određenu promjenu u vlastitom životu, jer sve dok se motiv ne pojavi osoba iz određenog razloga ostaje inertna. Tek kada se pojavi kap koja preljeva čašu osoba se budi, počinje usmjeravati pozornost na vlastite postupke, te započinje vlastitu transformaciju. Hoće li netko djeovati preventivno ili gasiti požar ovisi od osobe do osobe.
Za dubinsko razumijevanje navedenih odnosa potrebno je poznavati prirodu multidimenzionalnostii oblike njene manifestacije.
ODNOS ČOVJEKA I FIZIČKOG TIJELA
Kod zdravog odnosa ne postoji „ljepilo“ koje se koristi za odražvanje odnosa. U zdravom odnosu prisutna je rezonancija. Kako dolazi do prirodnog povezivanja iona? Tako što postoje pozitivno i negativno nabijeni ioni, odnosno atomi kojima nedostaje elektron ili proton. Obzirom da im nešto nedostaje traže u svojoj okolini onoga koji ima višak, te se povezuju. Ovkav spoj nastao je iz slobodne volje koje i dalje zadržana u samom odnosu. Isti princip vrijedi i u odnosu čovjek – tijelo. Fizičko tijelo ne može postojati bez djelatnosti čovjeka, niti čovjek može percipirati fizičku realnost bez fizičkog tijela.
Svi odnosi koji se baziraju na „ljepilu“ nisu zdravi, jer se svode na neku vrstu iskorištavnja i manipulacije. U nezdravom odnosu postoji slabija i jača strana, gdje jača strana zbog vlastite inertnosti i nemogućnosti da savlada određene životne lekcije iskorištava slabiju stranu. Slabija strana se pak s druge strane ne zna odbuprijeti jačoj. Međutim kada je odnos baziran na slobodnoj volji i bezuvjetnoj ljubavi tada obje strane prihvaćaju realne okolnosti. Isto vrijedi i za odnos čovjek – tijelo. Bez obzira što je odnos čovjek – tijelo trajan tijekom života poželjno je za obje strane da je utemeljen na bezuvjetnoj ljubavi kako bi se izbjegla bolesna stanja bilo kojeg tipa.
Duhovna je činjenica da je čovjek puno prije trenutka rođenja odlučio doći na planetu Zemlju. Onaj koji ne pozna ovu duhovnu činjenicu može živjeti u iluziji da slobodna volja ne postoji u odnosu čovjek – tijelo, već misli da je tijelo dano i od njega se ne možemo rastati do trenutka smrti. Tijelo je slika i prilika njegovog korisnika. Slobodna volja postoji samo je za percepciju slobodne volje potrebna osobna prosvjetljenost, odnosno znanje o vlastitom izvoru. Međutim, do spoznaje o postojanju slobodne volje se može doći i preko fizičke realnosti. Čovjek nikada ne zna što ga čeka, nikada ne zna što će osjetiti, jer kada bi znao što će osjetiti onda možda nikada ne bi imao potrebu osjetiti i bilo bi mu poprilično dosadno u takvim uvijetima. Fizičko tijelo nužno je istražiti kao i sve ostalo kako bi se stekla određena sposobnost. Određena sposobnost se ne stjeće jednokratnim iskustvom, već je potrebno temeljito istražiti (iskusiti) određenu pojavu kako bi se s njom uspostavio ispravan odnos. Isto je i s tijelom. Čovjek se davno prije dolaska na Zemlju odlučio na svoj boravak na Zemlji u fizičkom tijelu i sada ima zadatak prepoznati posljedice vlastite odluke. Svijet je misteriozan, zanimljiv, pa samim time i privlačan, samo ga treba početi osjećati, prepoznavati, povezivati, istraživati, itd. Isto je i s vlastitim fizičkim tijelom, njegovim organima, stanicama, itd.
Odnos čovjek-tijelo nije poput svih ostalih izvanjskih odnosa, jer se svi izvanjski odnosi lako mogu napustiti, međutim odnos čovijek-tijelo je neraskidiv, osim naravno u slučaju smrti. Obzirom da je neraskidiv nužno je poznavati vlastito tijelo, poznavati njegove potrebe, kvalitete, itd. Nužno je naučiti živjeti u skladu s vlastitim tijelom bez iskorištavanja. Svaki oblik iskorištavanja se plaća bilo da je uzrok iskorištavanja duševne ili fizičke prirode.
Odnos čovjek-tijelo je jedna simbiotička cjelina. Ako čovjek ne zna izgraditi ispravan odnos s vlastitim tijelom i ne zna ga koristi na ispravan način, kako će tek izgraditi odnos s vlastitom okolinom i doći do samoostvarenja. Odnos čovjek – tijelo treba rezonirati s izvanjskim odnosima, jer odnos čovjek-tijelo je dio cjeline.
Tijelo je misterij čije potencijale treba prepoznati, istražiti i koristiti na ispravan način na putu vlastitog samoostvarenja unutar određene okoline.
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!