Moždani udar, srčani udar i hiperaktivnost posljedica su osobne traume, gubitka vlastitog integriteta. U takvim slučajevima, a i slučajevima ostalih bolesti, ljudsko ponašanje nije jedinstveno – mišljenje, osjećanje i djelovanje nisu u funkciji pojedinca, okupirani su i nisu uravnoteženi. Čovjek se ne ponaša u skladu s vlastitim potrebama, već kreira okolnosti u kojima nastaju navedene bolesti. Ne radi se samo o manifestaciji bolesti na fizičkom tijelu, već se posljedice traume manifestiraju i na zvjezdanom tijelu, svjetlosnom tijelu i auri. Narušen je osobni integritet – došlo je do trovanja svijesti, poremećena je percepcija, te su se pojavile promjene u komunikaciji (ponašanju) – kao što je već objašnjeno u članku Multidimenzionalni razvoj bolesti.
Osoba bez vlastitog integriteta živi u svojevrsnom zatvoru, okolnostima u kojima vlada zakon moranja, okrivljavanja, nametanja, traženja, čupanja, kidanja, očekivanja, preuzimanja odgovornosti za druge, napadanja, i sl. Zatvor u kojem postoje striktna pravila, upute i norme. Od takve osobe se nešto očekuje i takva osoba smatra da ima određenu obavezu prema svome vlasniku, osoba je okupirana. Dobar primjer za tako nešto jest Država koja svojim podanicima nameće izmišljene zakone koji se moraju slijediti, a sve to osigurava stvarajući traumatske okolnosti.
Ovisno o namjeri vlasnika osoba koja se nalazi u vlasništvu misli, osjeća i djeluje sukladno vlasnikovoj volji. Tip odnosa iz traumatskog iskustva definira hoće li osoba postati previše intelektualna, previše emotivna ili hiperaktivna. Intelektualna osoba će puno razmišljati o tome kako nešto treba biti. Emotivna osoba će održavati nezdrave odnose kroz aspekt vlastitih emocija, dok će hiperaktivna osoba sebe iscrpljivati raznim aktivnostima.
Ono što bolesnoj osobi nedostaje jest svijest o vlastitom integritetu, svijest o vlastitom postojanju, svijest o sebi. Svijest jest posljedica iskustva, pa se onda može reći da osobi nedostaje iskustvo sebe i vlastitog integriteta kojeg se osoba po putu odrekla i kasnije zaboravila.
MIŠLJENJE, OSJEĆANJE I DJELOVANJE
Zdrava osoba na zdrav način razmišlja, osjeća i djeluje. Zdravo osjećanje podrazumijeva da osoba prepoznaje utjecaj nečije namjere iz čega prepoznaje i vlastite potrebe, dok zdravo djelovanje podrazumijeva jasno i nedvosmisleno izražavanje vlastitih potreba. Zdrava osoba je svjesna da osjećaji uvijek prilaze iz okoline, dok je smjer namjere obrnut. Namjera se uvijek izražava prema okolini, namjera nečemu teži. Namjera je uvijek aktivna i nju se jedino može preusmjeravati. Zdrava osoba osjeća duboki mir, zadovoljstvo, sreću i ispunjenje. To nisu emocije koje proizlaze iz vlastite necjelovitosti, već emocije koja proizlaze iz vlastite integriranosti. Zdrava osoba razlikuje mir, sreću, zadovoljstvo i ispunjenje od takvih istih emocija koje proizlaze iz nezdravih odnosa s okolinom.
Za razliku od osjećaja nad kojima čovjek nema kontrolu i namjere koju čovjek može jedino usmjeravati, u mišljenju čovjek izražava vlastitu slobodu. Nad mišljenjem čovjek ima kontrolu. Čovjek može i ne mora graditi misli o vlastitim iskustvima. Misao je posljedica iskustva i predstavlja naziv određenog iskustva. Mišljenje je skup iskustva iliti skup misli (riječi, slika) koje predstavljaju određeno značenje. Razmišljanje je povezivanje iskustava u jednu cjelinu. Osoba ima slobodu razmišljati o vlastitim iskustvima, ali i iskustvima okoline. Međutim, baš zato jer čovjek ima slobodu nad mišljenjem, ne znači da je svako mišljenje ispravno.
ZAKONI ZDRAVOG POSTOJANJA
U prirodi stvari je da sve ima sljedivost, da sve ima svoju strukturu i oblik, pa tako razmišljanjem nastaje određena struktura i oblik. Razmišljanjem se povezuju iskustva u jednu cjelinu. Ako su iskustva nepovezana osoba će biti izgubljena. Kada su iskustva povezana na pogrešan način tada će struktura biti nestabilna, oblik nepravilan i nedosljedan i osoba će se na neispravan način postavljati prema svijetu. Uvijek treba postojati vremenski kontinuitet. Ako ljudsko mišljenje nema kontinuitet, već ima rupu u vremenu osoba će na neispravan način povezivati vlastita iskustva.
Do nepovezivanja vlastitih iskustava osoba dolazi u trenutku traume. Kada bi se čovjek rađao bez mogućnosti osobnog razvoja, kao savršeno biće, tada ne bi postojao napredak i svijet bi bio poprilično dosadno mjesto. Na svu sreću nije tako. Sve se razvija i teži razvoju. Iz toga razloga moguće je da se ljudski integritet naruši, jer se čovjek rađa kao poluproizvod čiji zadatak je da sam sebe usavrši. Na tom putu čovjek može doživjeti čitav niz trauma tijekom kojih se gubi kontinuitet svijesti, namjera postaje nejasna, gubi se vlastiti integritet i slijedivost događaja, i ponašanje osobe postaje dezorijentirano.
Na sreću, svaki čovjek ima mogućnost vratiti vlastiti integritet, te povezati vlastita iskustva na ispravan način (razmišljati na ispravan način), ali se za tako nešto treba potruditi. Povezivanje je zapravo prepoznavanje međusobnih odnosa vlastitih iskustava. Primjerice kada pada kiša osoba ima iskustvo kapljice koja pada iz oblaka na tlo. U ovom primjeru osoba ima iskustvo oblaka, kapljice, zemlje, i iskustvo pada kapljice. Svakom tom iskustvu pripisuje određeni naziv i onda te nazive slaže u jednu rečenicu koju nazivamo mišljenjem. Mišljenje nastaje povezivanje iskustava, razmišljanjem. Mišljenje „kiša pada iz oblaka na tlo“ ima sljedivost i temelji se na iskustvu. Kada bi netko primjerice rekao da kiša pada iz tla u oblak to bi značilo da osoba ne povezuje događaje na ispravan način, jer tako nešto se ne može pronaći u prirodi, već se radi o osobi koja je traumatizirana i programirana prema nečijoj volji.
Kreativnost se nalazi u ljudsko prirodi, međutim kada čovjek pređe granice vlastite kreativnosti, kada krene izmišljati strukturu, oblik i slijedivost, kada čovjek misli da se može igrati s prirodom, onda nastane znanstveno područje poput genetskog modificiranja. Ljudska kreativnost se kreće u domeni utjecaja vlastitim ponašanjem, i nije u domeni kreacije novih i boljih životnih oblika, osim kreacije novog fizičkog tijela zajedno s suprotnim spolom.
Iz gornjeg prikaza se jasno vidi što znači kada se naruši slijedivost, struktura i oblik. Čovjek nije kreirao DNA, ali zato misli da može s njom raditi što hoće i da ju razumije. Sve što je prirodno i nastalo iz izvora ima izvornu strukturu, oblik i slijedivost. Na isti način proživljena iskustva imaju originalnu strukturu, oblik i slijedivost. Razmišljanjem čovjek preslikava tu originalnost. Sposobnost prepoznavanja može imati jedino cjelovita osoba, osoba s integritetom i sviješću o vlastitoj izvornoj prirodi.
Slijedivost, oblik i struktura mogu također nastati od strane Ega. Nešto naizgled može izgledati kao da je izvorno, međutim nije. Takva struktura je također bolesna i kao takva opstaje sve dok postoje oni koji ne prepoznaju da se radi o kopiji. Najbolji primjer za tako nešto jesu primjerice GMO plodovi, koji naizgled izgledaju kao da su nastalu u prirodi, međutim samo tako izgledaju. Naravno, postoje nešto prirode u njima, međutim ta priroda je modificirana i kao takva izgubila je originalnu strukturu i vrši negativan utjecaj na duh, dušu i tijelo, te stvara okolnosti za razvoj raznih bolesti. Ovo je klasični primjer pogrešnog razmišljanja. Više o utjecaju hrane se može pročitati u slijedećem članku – Multidimenzionalnost hrane.
MOŽDANI UDAR, SRČANI UDAR I HIPERAKTIVNOST
Temeljna ljudska potreba je biti u odnosu, jer nitko na ovom svijetu nije sam. Sva iskustva koja netko ima, ima ih u odnosnu s okolinom. Nije moguće biti bez odnosa, pa osoba koja ne zna kako graditi zdrave odnose može imati težih zdravstvenih problema, odnosno vrlo lako može doživjeti moždani udar, srčani udar ili postati hiperaktivna. Centri mišljenja, osjećanja i volje se nalaze u neravnoteži, odnosno jedan od centara je previše aktivan, dok se ostala dva centra nalaze pod ingerencijom aktivnog centra. Preostala dva centra su izgubila samostalnost.
Ovisno o tipu poremećaja osoba može postati previše intelektualna, previše emotivna ili hiperaktivna. Osoba nema izgrađene zdrave odnose sa svijetom oko sebe, već se život takve osobe temelji na uvjetovanosti. Takvo stanje je jednostavno neodrživo i opstati će sve dok okolnosti budu dozvoljavale. Jednom kada se okolnosti promjene bolesna osoba će ili pronaći novi način iživljavanja vlastite traumatiziranosti ili će puknuti.
Moždani udar
Moždani udar nastaje kada osoba unaprijed definiranom logikom pokušava riješiti vlastite odnose, i naravno u tome ne uspijeva, već jednostavno dolazi do prevelikog pritiska na mozak. Osoba ne doživljava vlastitu osjećajnost ozbiljno, ne pridaje joj važnost. Misli da su emocije nevažne. Takve zaključke osoba je počela kreirati nakon proživljene traume. Do trenutka traume osoba je vodila „normalan“ život i do tog trenutka je razvila određenu logiku. Nakon traume osoba se oslanja na naučena logička rješenja uključujući i logiku traume, koja joj naizgled omogućuju opstanak. Takva logika isključuje emocije, a namjera osoba podređena je logičkom načinu razmišljanja, odnosno stanju svijesti u kojem se osoba nalazi.
Osoba nije svjesna da se nalazi u zatvoru u kojem opstaje uz pomoć traumatske logike i mudrosti. Sve dok osoba uspijeva preživjeti uz pomoć vlastite logike i mudrosti bolest se neće pojaviti. Međutim, ukoliko osoba ne uspijeva opstati doći će do pucanja, jer će se osoba vrtjeti u krug. Naizgled će slagati drugačija mišljenja unutar jednog te istog konteksta. Misliti će da nastaje promjena, a promjena zapravo nema. Odnosi takve osobe su poprilično hladni.
Osoba pretjerano razmišlja o potrebama svojeg vlasnika i na takav način se ubija, jer nemoguće je opstati u stanju razmišljanja o tuđim potrebama. Ne zato jer je nemoguće znati što netko hoće, već zato jer na takav način osoba u potpunosti zanemarila vlastitu prirodu. Osoba na temelju prošlih iskustava razmišlja kako će netko reagirati, hoće li ispravno postupiti i takav oblik ponašanja zahtjeva ogromnu količinu energije što u konačnici vodi prema moždanom udaru.
Vodi prema moždanom udaru jer pozicija centra razmišljanja jest na čelu fizičkog tijela. To ne znači da centar mišljenja ima svoju fizičku manifestaciju na čelu, već samo da se utjecaj na fizičko tijelo tijekom razmišljanja nalazi na čelu odakle se širi po mozgu i ostalim dijelovima tijela. Zato, kada se čovjek nalazi u zatvoru i pokušava razmišljanjem izaći iz njega dobiva moždani udar, jer dolazi do preopterećenja centra za razmišljanje. Osoba nije svjesna da pokušava nemoguće. Takvoj osobi se obično zna reći da treba razmišljati „outside of the box“, ali rijetko tko govori kako tako nešto postići. Kako da netko razmišlja na takav način ako se nalazi u okruženju u kojem svi jednako razmišljaju? Osoba jednostavno ne zna da postoji drugačije, niti je svjesna gubitka vlastitog integriteta.
Srčani udar
Srčani udar je posljedica traume nakon koje osoba svoju pozornost usmjerava na vlastita emotivna stanja. Emocije smatra realnošću i na temelju emocija donosi odluke i zaključke. Pri tome nije svjesna gubitka osobnog integriteta i svijesti o vlastitoj izvornoj prirodi. Osoba ne razumije razliku između subjektivnost i objektivnosti. Vlastite emocije doživljava jedinim ispravnim načinom djelovanja, što je zapravo totalno pogrešno, jer su takve emocije posljedica traumatskih iskustava. Život takve osobe se temelji na emocijama koje osoba smatra odrazom realnosti. U ovom slučaju centar osjećanja je previše aktivan, a preostala dva centra su u njegovoj ingerenciji. Preostala dva centra su izgubila samostalnost. Osoba razmišlja iz emocije i djeluje na način da se zadovolji vlastita emotivna potreba.
U ovom slučaju osoba sve doživljava osobno, sve prima k srcu. Kada osoba svijet doživljava kroz emocije ne mora nužno značiti da će se dogoditi srčani udar. Naziv srčani udar u ovom članku proizlazi iz činjenice da se u području srca nalazi centar namjere za osjećanje. Problem će nastati na onom dijelu tijela gdje je nastala energetska blokada. Svaka emocija ima svoj centar ulaska na tijelo. Problem sa srcem nastaje u kontekstu tuge ili sreće kao njene suprotnosti. Ne sreće koja proizlazi iz svjesnog i cjelovitog življenja. Osoba živi život iz vlastite emotivnosti i kao takva će opstati sve dok postoje okolnosti koje omogućuju takav način života. Međutim, da to nije dobro potvrđuje se u trenutku kada nastupi promjena u odnosu. Kada osoba izgubi oslonac za iživljavanje vlastite traume dolazi do proživljavanje teškog emotivnog stanja zbog čega osoba može doživjeti srčani udar ili problem s nekim drugim organom ovisno o tipu emocije koju čovjek osjeća.
Hiperaktivnost
U kontekstu hiperaktivnosti ljudska namjera je usmjerena bez osjećaja i razmišljanja o tome što se radi, već je osoba zapela u određenoj aktivnosti. Takva osoba neće znati „stati na loptu“, biti će hiperaktivna s namjerom postizanja određenog cilja. Hiperaktivnost u konačnici dovodi do iscrpljenosti i nezadovoljstva. Osoba će se jednostavno osušiti, istrošiti, jer pokušava nešto postići ulažući preveliku količinu energije. Centar volje je previše aktivan, a centar mišljenja i osjećanja se nalaze u ingerenciji centra volje.
Hiperaktivnost je karakteristična za one osobe koje smatraju da su dijela bitna pri čemu osoba misli i osjeća u kontekstu same aktivnosti. Osoba može imati lažan osjećaj razmišljanja, jer zapravo razmišlja unutar konteksta centra volje. Na takav način dolazi do fizičkog preopterećenja.
Jeste li se kada zapitali zašto se na engleskom kaže heart attack, brain attack or hyperactivity? Zato jer se stvarno radi o napadu, napadu na srce, mozak i vašu volju.
Dodatno
Da je tomu svemu tako potvrđuje i kineska medicina. Naime tradicionalna kineska medicina govori o energetskim meridijanima kojima teče energije. Govori o pet pari organa, dva funkcionalna organa (trostruki grijač i osrčje), te mozgu i živčanom sustavu kao posebnim organima koji se opskrbljuju energijom iz dva glavna meridijana koji opskrbljuju energijom sve ostale organe. Iz tog razloga centar mišljenja utječe na mozak, živčani sustav, kralježnicu, prostatu. Centar mišljenja može se nazvati i duhovni centar. Nervozna osoba je ona koja u određenom kontekstu previše razmišlja. Emotivni aspekt utječe na pet pari tjelesnih organa, a voljni aspekt utječe na trostruki grijač i osrčje. Emotivni centar se može nazvati centrom duše, a voljni centar se može nazvati centrom djelovanja. Emotivni centar utječe na ritam tijela, dok voljni centar utječe na izmjenu tvari u tijelu, itd. Zdrav način života podrazumijeva uravnoteženost mišljenja, osjećanja i volje. Niti jedan od centara nije primaran, već su svi aktivni podjednako, aktivirani od korisnika. Tako nešto moguće je postići direktnim duhovnim iskustvom istine, samospoznajom.
SLOBODA ŽIVLJENJA
Svatko je jedinka za sebe i istovremeno dio cjeline. Nitko nije došao na ovaj svijet kako bi zadovoljavao tuđe potrebe jer koji je smisao života ako osoba ne živi vlastite potrebe. Življenje vlastitih potreba naravno ne podrazumijeva život samo za sebe, već življenje vlastitih potreba u odnosu s okolinom. Međutim, ako osoba živi u odnosu s okolinom na nezdrav način tada su i pojedinac i okolina bolesni, održavaju bolesnu simbiozu.
Najviše što osoba može napraviti, a da pri tome zadrži vlastito zdravlje i energiju, jest razmišljati o vlastitim iskustvima na temelju osjećaja, jasno izražavati vlastitu namjeru i promatrati ponašanje okoline kao posljedicu vlastitog ponašanja. Dozvoliti da se stvari odvijaju bez da se nešto mora. Dozvoliti slobodu sebi i okolini.
Kada je riječ o slobodi treba razumijevati izražavanje slobode, biti slobodan i djelovati slobodno. Sloboda se izražava mišljenjem, a biti slobodan znači biti nevezan. To ne znači da osoba ne gradi odnose, jer temeljna ljudska potreba je biti u odnosu. Biti slobodan znači biti u zdravom odnosu, odnosu iz kojeg se u svakom trenutku može izaći. Čim se čovjek veže za nekoga ili nešto to je odraz nečije slabosti i neintegriranosti. Djelovati slobodno podrazumijeva život vlastitih potreba iz vlastite integriranosti. Djelovanje iz vlastitih emocija ili ograničenog mišljenja nije slobodno djelovanje, već širenje bolesti u vlastitu okolinu.
Damir Butković
No comment yet, add your voice below!